Traženje

Putujem sama. Idem natrag, odakle sam i pošla. Sad mi je nekako lakše.

Nekada je bilo obrnuto. U grudima bi se nešto steglo kada bih krenula nazad.

Nikad dosta novih ljudi, novih mesta, novih doživljaja i avantura.

Sad je drugačije.

Gust protok ljudi na ulicama, graja, muzika iz kafića, što dobra, što loša. Zveckanje štiklica, čaša i šoljica. Miris parfema, jeftinih i skupih, dima koji dopire od cigareta, sa vrhova velikih zgrada. Zvuk sirena automobila, besnih i krntija… Počelo je da guši i umara. Da stvara nekakav nemir.

Svi mi stalno nešto tražimo.

Prvo to budu igračke. Čim malo ispraksujemo govor.

Dobre škole. I u njima simpatije.

Unosne profesije. Tu ne mora biti nikakvih simpatija.

Aranžman za neko egzotično putovanje. Po mogućstvu povoljno, preko popusta.

Nekoga pored koga nam neće biti mrsko da se budimo do kraja života. Pretpostavka je ovo „do kraja života“.

Sa tim nekim ćemo onda napraviti jedan mali život. Ili više njih. I opet se zarotirati na sam početak i traženje onih igračaka.

Onda počnemo da tražimo još nešto sa strane. Ono, kad shvatimo da je to otprilike to. Ljubavnike, psihijatre, duhovnike, mantre, lekove, nove uvrnute ciljeve i fantazije.

Večito nešto tražimo. Tražimo se. Retko kada se i pronađemo.

U međuvremenu menjamo mišljenja, predmete inspiracije, vokacije, prijatelje, porodicu, veru, boju kose, fazon oblačenja, način govora, seksualno opredeljenje.

Gubimo se, pa se opet nalazimo. Kao jo-jo odskačemo od prvobitne baze, pa se opet brže-bolje vraćamo nazad. Kome? Pa sebi samima, valjda. Nešto bismo novo kao hteli da otkrijemo o sebi. Samo ne znam što koji đavo odlazimo, kad je sve što treba da znamo već tu i čuči u nama.

trazenje-blacksheep.rs

Nikome nije privlačno da se vazda nalazi u nekakvom buljuku različitih energija i vrtlogu uzavrelih mišljenja. Ne baš uvek tako zdravim.

U njima samo tražimo beg od onog što svakako uvek sobom nosimo. Što poričemo, sa čim se svađamo… Dok ne rešimo da se s tim i pomirimo.

Ne verujem da bilo ko drugi zna šta je najbolje za mene. Ne dozvoljavam da to neko drugi zna bolje. Ne verujem u svačije mišljenje. Ne verujem u te ljubavnike, psihijatre i duhovnike. Lekove i mantre. Meditaciju i slične fazone.

Verujem sebi i svojoj maloj duši. Verujem u prirodu. Nemi zagrljaj i poljupce. Novo jutro i novi dan. Da se dobro uvek dobrim vraća. Verujem u muziku. Autoterapiju. Pisanje. Osmeh. Da sam samoj sebi najbolji lek. Za sve.

Da se bezveze gubimo u dokazivanju. Traženju sebe u tuđim očima. Da su iskrice u našim sopstevnim one koje su najdragocnije i najiskrenije.

Da se u tom dugom i velikom traženju, gotovo uvek vratimo na sam početak. Odakle nismo ni trebali da polazimo.

Na kraju se uvek vratimo sebi.

Autorka: Sara Savčić

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.