Ters

Neka se ugase, vrijeme im je
Sve te krijesnice sa pokvarenim guzicama
Ta bagra plane čim prođu tvoji koraci i onda
Počnem da cugam a znaš kakav sam
Kad popijem.
Neka se gube moje zaljubljenosti
Nemam od njih ništa, samo mi smetaju
Smori me njihova poezija i jadikovanje o tome kako ti
Koža miriše na Azurnu obalu.
Zaboga
Niko nije toliko poseban
Samo mi pune glavu glupostima pa mi naporno
I disati kamoli razmišljati
O svojoj običnosti.
Nije to malo, guše me
Svi ti glasovi što bi da te upoznaju
Govorim im da nam ne gine luđačka košulja ako se
Makar malo ne stišaju ali
Ko je ikad ubijedio luđaka u
Besmislenost dernjave?
Nosi ove ruke sa sobom, ne znam više gdje bih s njima
K’o da su pravljene od željeza a neko je
Ugradio magnete u tvoje kukove
Pa me tegle vazda u istom smjeru
Guram ih u džepove, pravim se blesav ali
Otimaju mi se i onda napravim sranje pa popijem batine
Teturam kući modar i osramoćen
Zagalamim na mjesec jer mi je lažovčina obećao neke stvari na koje
Još čekam i čekat ću a on, đubre
Sija li sija
Ide mi na živce jer do gore ne mogu dobaciti flašom
Da mogu i njega bih slupao a s njim bi pale i zvijezde
Pa bi grad pričao kako je jedan pijanac
Skinuo nebesa za tvoje obraze.

Autor: Adis Ahmethodžić

Fotografija: tumblr.com

ters-blacksheep.rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.