Tamo gde im više godimo

Gde im je lakše da nama manipulišu? Kuda žele da idemo, kojim blesavim stazama?

Počnimo, dakle, od tvog života. Težak je, naravno. Ne sumnjaš u sopstven bol i nikada ga nisi dovodio u pitanje, jer ako nešto osećaš trenutačno, ono mora postojati, ne? I tako i životariš, uzimaš u obzir i crnu i belu, pokoju sivu nijansu osećanja i ne filosofiraš dalje. A i zašto bi? Niko to ne traži od tebe niti ti  prislanja led pištolja na slepoočnicu. Produžimo. Ti znaš da je tvoj život sasvim prosečan i da verovatno patiš koliko i svaki drugi čovek, ako ne i više. To smo zaključili još odavno, je l’? Naravno, imao si i uspona i padova, i sunčanih cvetova i mesečevih kapaka, i možda u dubini duše i ne žališ za puno čim. Ali ipak… To prokleto „ali” te proganja noćima i poželiš ga istražiti. Zašto živiš? Za koju silu? Zašto hodiš uz tok životne linije ne osvrćući se? Ili se osvrćeš? Samome sebi reci, ako znaš, to jest. A tu je ta smrt, taj kobac što dohvati svakog vrapca, bez izuzetaka. Ili tako bar govore? Ni to ne znaš, ali nije ti bitno. Tebi znači to što si hrišćanin, „dobar” hrišćanin? Ima pakla, ima raja sa druge strane, svakako te čeka nešto, neki prostor, nešto pojmljivo. Pardon, ateista si? Ne veruješ u te „baljezgarije”? Onda očekuješ Ništa. Apsolutno ništavilo, ništavstvo u svom sopstvenom nepostojanju, i to te teši. Teši te jer znaš da ćeš jednog dana, koji je veoma blizu, bez obzira na svoje godine, otići u to ništavstvo i (ne)postojati u njemu! Tamo ćeš naći svoj spokoj? Nema tebe, nema misli, nema čula, nema tela. Nema NIČEGA. Tako tebi nalaže tvoje verovanje. Verovanje u neverovanje. Ne razlikuješ se mnogo od pobornika hrišćanske veroispovesti. I ti imaš svog Boga, pojam poznatiji narodu kao „Um”. I ti se njemu klanjaš. Ljubiš Darvinu stopala, iako poznavao ga lično nisi, poistovećuješ se sa kakvim filosofima antike i ispunjen si za života u kome se hraniš sebi poznatom mišlju da posle fenomena „smrti” nema ničega. I ti si zadovoljan. Možda je nekoliko tvojih istovetnih predaka bivalo spaljivano na trgovima gradova zbog takvih stavova o nastanku sveta i „božanstvima”, ali to je sada prošlost i ti se slobodno šetaš ulicama. Isto kao i hrišćani. Zar ti to ne govori nešto? Misliš da se razlikuješ? Da si „bistriji”? Da znaš mnogo više, da nisi „uskogrudan” koliko „oni”? Varaš se. Razmisli samo: da se iole razlikuješ od njih, da si bolji od njih, misliš li da bi se još UVEK šetao ovom prokletom zemljom? Ne, bio bi negde drugde. Ne daj da te uteši teorija o balansu dobra i zla, toplog i hladnog, itd. Sve ima svoje mesto. Da si ti išta drugačiji, ne bi bio tu gde sada jesi, a JESI.

masta_blacksheep.rs

Dakle, smrt. Ko god da si – bogomoljka, skeptik, neopredeljen, budista, islamista ili šta treće:

NE ZNAŠ NIŠTA! Smrt je KLOPKA! Shvati već, probaj iskočiti iz tih jadnih stereotipa o njoj, o večnom počinku i ostalim pevovima i prihvati činjenicu da je smrt LAŽNA NADA ZA SLABE! Počivaj u miru? Ti mora da si blesav! Smrt je ZATVOR! Zatvor sa prozorima od ČELIKA! Prozirnijim no IKAD PRE! Sve vidiš, sve čuješ, sve osećaš, i ono treće što sročiti ne mogu, ali ti, ti si jadan i bestelesan i ne možeš NIŠTA POČINITI! Tamo, sa druge strane, dočekan bivaš kao rob! Kao hulja kojom te i deklarišu, strpaju u kutiju sa nalepnicom i šalju po univerzumu dok ne shvatiš gde se nalaziš i ne poludiš od neznanja! I hoćeš plakati, pozvati se na ovozemaljski refleks, ali NE MOŽEŠ, jer tela nemaš! Ne možeš ni vrištati, jezik nemaš! Nemaš NIŠTA! Sada skoro ništa! Ali ne potpuno, nego na granici postojanja i nebivstvujućeg! I lebdiš tu, pokušavajući da pojmiš MA ŠTA. Samo neki oblik, samo neko lice, bilo šta, da uspeš objasniti sopstvenome umu šta ti se događa! Ali, obrati pažnju sada na moje reči: ne događa ti se. Jer to niko ne broji, niko ne zapisuje, niko ne prati. Nikoga nije briga tamo gde si ti sada. Niti ikoga ima. Ti si sam sada. Sam u svetu skovanom samo za tvoja stopala. I tumaraš, i ludiš, i moliš se Bogu ili nekom trećem da ti da suze, jer one bi ti bile jedina uteha sada. I prisećaš se svojih voljenih, svih ljudi koji su ti išta značili, svih koji su ostavili trag u tvom životu, pa i onih koji nisu! Svega se sada sećaš, o kako si samo glup bio! Šta bi dao da se vratiš tamo? Sve, sve što imaš i što nemaš, sve bi dao da se vratiš tamo, u svet živih, gde su ti deca, prijatelji, neprijatelji, prolaznici, bitange, svi. Svi su tamo, a ti propadaš ovde, i nikako da propadneš na dno. Već odugovlači. Kopile odugovlači, ko god da je. Odugovlači tvoj bol. I misliš tako sve dok ti ne dođe iz stopala u glavu: ne odugovlači. Jer nemoguće je odugovlačiti nešto što je večito, zar ne? A ti ćeš večito patiti, jer si oduzeo sebi život.

I još uvek ne shvataš. Čemu smrt, i ko li određuje njene pristalice. To su oni. Oni žele da odeš u smrt, jer im je lakše da ti okuju stopala kada ih ni nemaš. Lakše im je da ti zapečate usta kada ih nemaš, da ti oslepe nepostojeće oči koje ipak SVE VIDE. I sad patiš u tami. I patićeš do kraja, koga ni nema…

Autorka: Tijana Tošić

Fotografije: tumblr.com

1 Komentar
  • Crni
    Objavljeno 00:28h, 28 novembra Odgovori

    Lepo receno u principu,pun pogodak.mada u mom slucaju bio bi pogodak pre par godina,sada ne.posto nemam zasto da se osetim prozvano,necu objasnjavati svoje stavove jedan po jedan.recimo ovako;gresio zestoko,kajanja uvek ima,smrt neizbezna cemu diskusija,boga nisam upoznao,zakone ne postujem,sve sto mi trenutno znaci je majka,pas,par prijatelja i devojka zbog koje se budim i lezem sa osmehom.sve ostalo,nebitno.price koje vode bas nigde,odgovori kojih nema itd.sve sto zelim je da zivim umesto prezivljavam a filozofiju ostavljam posebnima…ja sam niko i nista sa osmehom na licu.pozdrav za tebe;)

Ostavi komentar