02 mar Ta ljubav.
– Gde si ga našla?
– Nisam ga tražila.
– Dobro, gde ste se upoznali?
– U klubu. Pozvao me je da dođem za njegov sto.
– I ti si došla?
– Nisam imala svoj sto. Dobro, imao je osmeh i oči.
– Osmeh i oči? To imaju svi!
– Osmeh i oči u koje bih mogla da se zaljubim. To nemaju svi.
– Jesi li bila pijana?
– Ne.
– To je onda prava stvar!
Ne znam da li je stvar.
Ne znam zato što ljudi svašta pišu o ljubavi.
Ne znam zato što sam i ja svašta pisala o ljubavi.
Pijana i trezna.
Jedan dečak se pitao koliko li je mala ta ljubav kad stane u jednu pesmu ili knjigu.
Drugi je pisao o njoj, jer je nije imao. Kažu da najviše pišemo o onom što nemamo i što nam fali.
Treći nas je spamovao sa fotkama svoje devojke po Instagramima. Sa komentarima: Moja ljubav; Moja buduća žena.
Jedna devojčica je tu ljubav dovodila u vezu sa torbama, automobilima i splavovima. Ona piše kako možeš jače da se zaljubiš kad neko ima lep auto. Ili te odvede na splav, pa poruči bocu koja šljašti.
Druga devojčica mi je ispričala kako ga i dalje čeka. Dok on čeka bebu. Sa drugom devojčicom.
Treća me je danima ubeđivala da je to sebično osećanje. Da je reč o bežaniji dvoje ljudi koji ne umeju da budu sami. Kad pobegnu, oni zaborave i na vreme, i na prijatelje, i na ludovanja. Smire se jedno pored drugog i postani dosadni.
Nije važno ko je ovde u pravu.
Ljubav nije definicija, ni recept.
Ali mislim da je skroz okej i kad je u knjizi, i kad je osećamo i kad je torba.
Dok je ne prepisujemo od drugih.
Dok ne radimo jer tako treba.
Dok prilazimo stolu i dozvoljavamo da nam priđu.
Osmeh i oči.
Pijane ili trezne.
Autorka: Tijana Banović
Fotografija: favim.com
Sorry, the comment form is closed at this time.