Sveće od 5 dinara

Glava naslonjena na šake. Kao dete kada se zagleda u crtani film. Sedim ispred podijuma striptiz kluba. Posmatram je. Uvija se. U ritmu muzike. Znalački, pohotno. Dok matorim perverznjacima čelo prekrivaju graške znoja, a pritisak skače na 300. Za stolom pored, studenti iz provincije, otvorenih usta i nabreklih pantalona navijaju. Čekaju da pokaže svoje atribute. Sve ono što joj je majka priroda dala. Namigujemo jedno drugom. A šta drugo. Znamo se tolike godine. Sedeli smo zajedno u školi, od prvog do četvrtog. Talentovana za muziku i ples, na školskim priredbama uvek je pevala i mamila aplauze. Još jedna iz odeljenja koja neće odneti razrednoj diplomu da se pohvali. Još jedna izgubljena duša betonske džungle. Ispunjava snove na jedno veče. Dok strobovi osvetljavaju svaku savršenu krivinu njenog tela, dok se rukama trlja svuda gde ostale devojke neće, dok igra kao da joj je to poslednje što joj je na svetu preostalo. A muzika ne prestaje. Svlači gornji deo. Erupcija oduševljenja. Oni najviše napaljeni, trče do wc-a da isprazne svoje mošnice. Obezbeđenje opominje seljake željne pičke koji pokušavaju da je dotaknu dok prolazi pored. Daje sve od sebe. Igra, prevrće se, zadiže kosu, trlja grudi. Njene noge, okreću se oko šipke kao kazaljke na satu. Kazaljke koje pokazuju da je kasno. Kasno za novi početak, kasno za prestati, kasno za ljubav, kasno za kajanje, kasno za sve… Prodorno gleda očima. Iako bi mogla da otalja posao i brzo završi, ona to ne čini. I zato je poštujem. Kocke leda u čaši se polako tope. Eksiram i naručujem novo piće. Prilazi mi i provlači ruke kroz kosu. Stavljam joj novčanicu u gaće i namigujem. Još jedan krug…

vojislav-vukomanovic-blacksheep.rs

Zadušnice su. Snimio sam dosta ljudi kada sam izašao iz striptiz kluba. Rano je, i oni žure sa korpama na groblje. Pale sveće za duše svojih mrtvih. Ja svoju dušu predajem tipkama poker aparata. Udaram kao sumanut. Gađam veću, manju, slažem par, triling, pa boju. A tek je 9 i 15. Radnica se iznenadila kada me je ugledala ispred. Došao sam pre početka radnog vremena i zapalio pljugu na stepeništu lokala. Gubim sve, ulažem i ono što nemam. Stižu i druge duše, željne dobitka, ma kakvog, sedaju pored, opipavaju gvožđe. Ne progovaramo. Tek poneko opsuje, ili pozove malu da nahrani metalnu zver. Gledam kroz zatamnjeno staklo. Ljudi sa cvećem prolaze. Gledam u aparat. Dame sa cvećem u kosi ne dolaze. Ništa od trilinga. Još jedan udarac, i kraj. Praznih džepova, izlazim napolje. Sudaram se sa svojom majkom. Nosi u hartiji uvijeno 10-tak sveća, onih najmanjih, od 5 dinara. Odlazimo u suprotnim pravcima, bez reči. Siguran sam, zapaliće i jednu sveću, za moju dušu…

Autor: Vojislav Vukomanović

Fotografija: tumblr.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.