08 dec „Sve moje nežnosti još uvek na tvom pragu spavaju“

Krenuli smo naopako.

Ne stiže se do srca
Preko postelje.
Razum nam pomutilo
Ovo iščašeno vrijeme.

Sve smo pobrkali.

Zapetljali vješto,
Pa sad nevješto
Nešto kao
Raspetljavamo.
Do srca smo stigli,
A šta smo
Jedva da i sad
Znamo.

Znam da nemam
Prava na tebe,
Od sebe sam
Otela te;
Otišla
Iz inata,
Iz prkosa,
Iz obijesti.
Ali kad bih mogla
Na pola
Da rascijepim se,
Znam da ne bih bila sva
Sadržana ovdje.

Ko kaže i da jesam?

Zapostavljena osjećanja
Imaju naviku
Poput bumeranga
Da se vrate,
I pritom
Dobro u glavu
Da te lupe.

Još mi se vrti
I vidim zvijezde
Pred očima.
Jedna je pala
I onog prvog dana
I kraj tvojih stopala.

Kraj tebe zauvijek ostala.

I sa svakim
Susretom novim
Po jedan dio mene
Uz tebe ostaje.

Ali to me ne umanjuje.

Kidaš me na komade,
Razdireš iznutra.

Od blizine tvoje
Raspadam se.

A ipak ti čežnjivo
Pružam ruke,
Hrlim da zagrlim
I nikako od tebe
Da se odvojim,
Da te se zasitim,
Da se oslobodim.

Niko ne boli kao ti.

Ti si ono o čemu se
Najljepše
U samoći ćuti,
Zbog čega se
Najdivnije
U tišini pati.
Zbog čega čovjek
Ostaje živ
I kada oko njega
Umire
Ljudsko sve.

I jedino misao o tebi
Može da me uzdigne
I otme od stvarnosti.

Uzalud traže,
Uzalud zovu.

Danas nisam tu.

Sve moje nježnosti
Na pragu tvom
Još uvijek
Spavaju.

Autorka: Tanja Spasojević Simeunović

Fotografija: phillip-schumacher-photography