Svaki dan – Deutsche Bahn

Kud god da krenem, S Bahn-u i U Bahn-u se vraćam ponovo. Eventualno autobusu, ali za razliku od šinske mreže, autobusi znaju i da okasne, a u brzoj brzini brzog 21. vijeka brze Njemačke, Zeit ist geld, a Geld-a nikad dosta.

Odista, ponekad mi se čini da kada bi Deutsche Bahn jedan dan odlučio da zaustavi svoje tračnice, Njemačka bi doživjela teatralno-titanski pad. Nema duše koja željezničkim vjetrovima ne puše, a nema ni mjesta gdje se stiže smjesta. Jedini zastoj koji sam do sada lično doživjela jeste štrajk u formi desetominutnog zaustavljanja prevoznog sredstva nakon kojeg je voz regularno nastavio svojom trakom. Naime, radnička snaga Njemačkog Voza diže bunu sa ciljem povećanja plate u iznosu od, ni manje ni više nego, jedne stotine evrića. Jer, jelte, Geld-a nikad dosta.

Ako ne pripadaš nijednoj socijalnoj kategoriji (student, penzioner ili socijalni slučaj), transportovanje svog bića sa jednog na drugi kraj grada ćeš pozamašno platiti. Primjer na primjer, jedna vožnja S Bahn-om će ti isprazniti džep za nekih 5 evrića. Jest’, njemački voz je opremljen klimom što ublažava mirise i ukuse drugih ljudi. Jest’, mogao bi da se i švercaš jer evo, ja kontrole do sada vidjela nisam.  Jest’, platio ili ne platio, sa klimom ili bez, bez Bahn-a si k’o i bez hljeba. Gladan života i pokreta. Nesposoban da funkcionišeš u sistemu brze mehanike modernog postojanja.

jelena-bjelakovic-svaki-dan-berlin-blacksheep.rs

Ipak, zanimljivo je da prevoženje u gradskom prevozu, čiji bi cilj trebalo da bude ubrzavanje izvršavanja života i njegovih obaveza, postane radnja za sebe – aktivnost koji ti oduzima vrijeme. Ono vrijeme koje je novac. Građanske duše Njemačke su odveć davno uočile da se vrijeme, a bogami ni novac ne smiju gubiti kako u poslovnim, tako i vodama javnog transporta. Stoga, Nijemac čita, uči, piše, završava i osnovnu i srednju u jednom pravcu. Nemali broj se okrene naprednoj tehnologiji modernog doba i tako kreira otužnu scenu robota koji mehanički saobraćaju sa svojim tehničkim organima bez uspostavljanja bilo audio, bilo vizuelne konekcije sa drugim robotom. Brate, dvadeset i prvi vijek…Zašto bi pričao sa čovjekom kada možeš sa mašinom da druguješ?

Kako bilo, svako svoj posao goni. Osim turista i imigranata. Pustolovni turisti zvijernjaju u mapu metro mreže kao da je Velika povelja sloboda i otkrivaju začarane krugove Minhenskog raja. Imigranti su nerijetko poprilično glasni. Valjda im (nam) je to vid otpora ka njemačkoj formalnosti i toj sjevernjačkoj povučenosti u sebe. Čoporativno su organizovani. Uglavnom – ograđujem se.

No, fascinacija Deutsche Bahn-om za mene, jednu sasvim običnu Jelenu, ipak leži u mogućnosti upoznavanja ljudi. Ne direktnog, istinskog i obostranog upoznavanja. Više prepoznavanja. Određenih obrazaca ponašanja njemačkog čovjeka, stereotipnih odlika koje određeni broj i dalje njeguje, trendova među mladim svijetom, bogatstva i šarolikosti njemačke, a i drugih kultura.

Cijeli jedan svijet u jednom momentu bude zarobljen u jednom vagonu. Kako se ono kaže? Sto ljudi – sto ćudi. U samo jednom vagonu sto ćudi i njihovih sto ljudi postoje kao potpuno jednaka bića. Svaka duša svoju brigu nosi. Svako biće svoju radnju vrši. Svaka ćud svoju bol i svoju sreću živi.

A ipak, u tom putu, u jednom pravcu, u rasponu od jedne do druge stanice, svi smo nekako jednaki.

Obični korisnici njemačkog voza koji idu negdje.

Negdje tamo u Njemačkoj, u jednom sasvim običnom Minhenu.

Autorka: Jelena Bjelaković

Fotografija: tumblr.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.