Srećni ljudi

Priznajem, nekad sam volela bajke. I priznajem, nisam prestala da ih volim zato što više ne verujem u njih. Priznajem, nije baš ni da ne verujem. A nisam ni skroz prestala da ih volim, da se ne lažemo. Nego.. Nešto tu smeta. I nije nešto, nego nešto konkretno. Konkretan kraj.

Uf! Pretpostavljam da će polovina sad već da odustane od čitanja ovog teksta, ali polako, ljudi. Ne smeta mi srećan kraj, nego brak. I ne bilo koji brak, nego baš taj iz bajke. Mislim, čekajte malo, za mora baš svaki put za princa?

Prvo da se reši pitanje statusa, ili staleža, kako god, a onda ono „živeli su srećno do kraja života“.

Pa, da.. Samo nismo videli prvu bračnu svađu. Baš se pitam kako oni rešavaju te stvari. Znam kako ih rešavamo mi obični smrtnici. Samo, mi baš zbog toga nikad nećemo ući u bajku.

Pa, dobro, možda to i nije preko potrebno.

Ono što je potrebno je valjda to „živeli su srećno“. Makar malo. Ne mora ni do kraja života.

Pitam se šta uopšte danas znači biti srećan. Da li je stvarno potreban dvorac, kočija, sluge i sluškinje, haljine od najskuplje svile… samo to sve transponovano u 21. vek?

Život demistifikuje bajke. Tačnije, demistifikuje ono posle. U bajci – venčanje – i gotovo. Odmah sledi „živeli su srećno.

U životu, to „posle“ ipak dolazi. I princ da bi sačuvao dvorac, kočiju i ostale epitete koji idu uz „život kao bajka“ mora zapravo da bude račundžija, kupac i prodavac, pa tek posle muž i još gore, otac. Ne dolazi dobra vila da od bundeve napravi ferari. Dobra vila je tu ekonomija.

Eto ti brak.  Eto ti bajka.

Lagala sam.

Volim bajke. Ne volim što su svi samo to naučili iz njih.

Moja profesorka hemije je jednom pitala „Šta je to sreća? Je li to od glagola sresti?“

Pa možda jeste baš to. Sresti, pa pružiti ruku. Ne služe ruke samo za tapšanje po ramenu.

Ima onaj miš, mislim u „Pepeljugi“.

Ma, ne mislim, znam da je tamo.

Ona scena kad uzme zrna kukuruza, pa bi da ponese više nego što može. Više nego što treba.  Mislim da ostane bez ičega.

Ma, ne mislim, znam.

I znam da nije nesrećan zbog toga. A znam i kad je srećan. I znam da svi znaju. Ali im je to lepo samo dok gledaju ili slušaju. Kad je to neko drugi.

boy-couple-girl-love-blacksheep.rs

I ne bih ja sad da pričam kako je sistem vrednosti poremećen. To je već rečeno bezbroj puta.

Malo je čudno što se svi uklope nekako u taj sistem. Sistematski, nema šta. Svako nađe sebi mesto.

Sistematski

Rešiti

Egzistenciju

Ćiftinskom

Alavošću

Nije nego!

Pa, šta sad? Kako onda da objasnim to „srećan“ kad ispada da onaj najreprezentativniji obrazac sreće – bajku – odbacujem?

Ma, ne odbacujem je. Samo mi treba drugi kraj. I da u njemu budu srećni ljudi.

Eto, odgovor je već tu, u toj sintagmi „Srećni ljudi“.

Poslednji, zamrznuti kadar, kraj serije i priče o srećnim ljudima zapravo je jedna fotografija.Na toj fotografiji su ljudi.

Niko nije slikao automobil, niko nije tražio da se slika kuća i imanje, samo ljudi. Srećni ljudi, jer su zajedno. Porodica.

I stvarno nemam ideju da li su tako živeli do kraja života. Mogu da izmišljam i pretpostavljam.

A možda je samo vreme da se više ta serija ne reprizira. Možda je samo vreme za neke nove epizode i za nove bajke u kojima nije nužno da se na kraju pojavi princ u skupocenom odelu i neprocenjivom limu na četiri točka.

Autorka: Marija Čalić

Fotografije: blogspot.com, pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar