Srce za poneti

 – Tužan sam.
– Zašto?
– Zato što u prečniku od tri hiljade kilometara oko mene ne postoji nijedna osoba koju volim. – rekao je.

Ja, s druge strane, nisam znala šta da kažem. A ne znam ni sad, jer – očajna sam u nedostajanju. Ne umem da govorim, ne umem da pokažem. Jednostavno, ne umem ništa kad mi nedostaje. Umem samo da ga ćutim, i da ga čekam.

Znaš, ta daljina, to je jedna zajebana stvar. Zajebana, jer je teška, skupa i skvrči ti se negde u stomaku i grebe iznutra dok te ne zaboli tako jako da se do drugog kontinenta čuje kad počneš da vrištiš. Do onog kontinenta, na kom on sedi u šorcu i majici, i kupa se na plaži, dok ti ovde utrčavaš u kuću polusmrznuta jer jedva da je pet stepeni.

Jednom je jedan nemač pojma rekao da je ljubav na daljinu iluzija. Da to ne postoji i da je to zapravo manjak ljubavi – to, kad ti je neko daleko, a ti sediš i ne radiš ništa da bi taj neko bio bliže. Jer, kao, ko hoće – nađe način. Kao da je sve to tako lako. Evo, ustaću sutra, opljačkaću banku, kupiću kartu u jednom pravcu, i biće ljubav.

srce-za-poneti-blacksheep-rs
I evo, kažem dotičnom, otvoreno: – Nemač si pojma!
Ljubav na daljinu nije ni iluzija, ni manjak ljubavi.
Ljubav na daljinu je najljubavnija ljubav.
Ona ljubav, kad na dva različita kontinenta ležite u istom položaju kao kad spavate zajedno, i dosanjavate jedno drugo, jer jedino tako umete.
Ona ljubav, kad na dva različita kontinenta zajedno brojite dane. Iako ih je preostao jednocifren broj. Iako ih, da budemo iskreni, nikad nije ni bio dvocifren broj.
Ona ljubav, kad se grlite mislima, smajlijima, stikerima, pozivima, redovima. I onime između redova.
Ona ljubav, zbog koje kažeš: Jebite se, kilometri! i spakuješ srce za poneti – na put do drugog kontinenta.
Jer, šta zna srce šta su kilometri.
Ionako ih uvek pokori. A ne treba mu ni karta.

Autorka: Milica Stanisavljević

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.