Srce moga srca

5. juna 2018.

Dječak je upravo sišao sa tog vrtuljka. Tužan, nepomičan i sam. Ispred njega je nebo, par koraka, dvije, tri sitnice na putu i kofer teži od sna. Možda u potrebi za koračanjem padne, razbije nos, slomi sebi i nekome srce. Sigurno će se vratiti da bi pokupio sve što je ostalo od njega. Onako nježno, pažljivo i kao da hoda na prstima. U tim koracima se rodilo nebo beskraja. Dovoljno plavo da zadivi sve što gleda u njega, nježno kao da se kupa u morskim talasima i stvara jedinstvo. Trči po mokrom tlu, dok mu se ispod stopala stvaraju masnice. Hladno mu je, pokušava da zaplače ali mu brani knedla u grlu.

Ispred očiju mu je daljina, dovoljno važna i potrebna da premosti svaku njenu poru. Siguran da će se boriti sa lavovima, snažnim i teškim ljudima. Svima koji žele ono što je naše, zato što nikad nisu ni pokušali da imaju nešto svoje. Neko je rekao, kako će vas samo u vašoj zemlji gledati sa prezirom, zato što ste bolji od drugih, ali ćete vi i dalje biti spremni da ljudima date srce ispod šinjela. Dugo sam razmišljala o tome, dok sam mazila nježne šape psa. Da, baš onog istog psa, koji je poput pufnice, sakrivene u glavi neke djevojčice. Nježnih, tamnih i krupnih očiju dok se tako spretno držao za oslonac. Razmišljala sam koliko u njegovim očima ima vedrine, samo ako leži sklupčan oko tvojih nogu.  Ponekad smo i sami poput njega, zato što nam ne treba puno. Nije strašno ako zatvorimo oči, raširimo ruke i pustimo srce. Zatvorimo sve kišobrane sa plavim tufnama, pustimo da nam kiša pada po obrazima. Ponekad nam i trebaju takvi dani, kad puštamo sve suze da izađu napolje.

Zatreba ti neko ko će te spasiti od grubih, nepoznatih i strašnih krikova. Onih dana kada su ti vlastita prsa teška, jer ih stalno nešto pritiska. U danima kad ćeš gledati u prazan prostor, bez da poželiš posmatrati pčelu na svakom cvijetu. Vrijeme kad ti treba majka, više nego ikada na svijetu. Ona ista majka, koja će biti srce tvog srca.  Nježna, hrabra i savršena. Ona koje će svaki put da se smije, kad još kažeš koliko je savršena, zato što je stvarno takva. Neko koga ne morate čuti, ali osjećate da je uvijek tu. U daljinama slikam portret života, negdje možda u hladnoći Sibira ili daljinama juga. Tamo gdje moja prijateljica govori, da su ljudi prgavi i hladni, iako žive na moru. Njima je so i voda samo razlog za još jedan običan dan, koji treba prebaciti preko svojih leđa. Oni kasne, žure i nestaju. Nemaju vremena za razgovore, druženja i sladoled sa prijateljicom. Razmišljaju o sebi, samo onda kada ih muka natjera na to. Tako im se smrznu srca, duša i tijelo.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com