16 mar Srce ispod šinjela

Obećavaš da ćeš vratiti u meni proljeće i obrisati sve tragove zime i leda. Tamo gdje je toplo, da mirišem po krofnama, na peciva od maline i smokvama. Ja bih popila vina, što smo njegovali preko godine i brisala prašinu u staroj kući. Znaš da umijem zatvoriti oči, dok se milion ratova vodilo u mojoj glavi. Onda kada mi krv krene kroz vene, pa se pritisak poveća i zaustavi me.  Tad se rasplačem poput razmažene djevojčice, kojoj je neko ukrao crvenu loptu sa bijelim tačkicama. Nije mi teško da trčim daleko, dok mi je ispod ruke buket žutih tulipana. Čuvaću ih, kao da hodam po staklu koje svaki čas treba puknuti.

Možda je takav i život, sav u ruševinama, spreman da se osipa svaki čas. Ne prihvatam da se život osipa, želim da ga  učvrstim dok svi govore, nije moguće. Moj drugar po čaši dobrog vina naučio me, kako nije dovoljno staviti ruke na leđa i gledati u nebo. Treba stisnuti šake i dotući tu imaginarnu vreću za boks ispred naših očiju.  Vruće je, polako se otvaraju kafići i bašte, ljudi se kreću asfaltom, kao preko polja lavande. Lagano, bez osjećaja krivice da će možda nekoga zgaziti u toj slobodnoj šetnji. Oči se više ne magle, sve je prepuno boje izlazećeg sunca i vedrih oblaka. Dolazim u žurbi, dok mi je ispod ruke pregršt teških knjiga. Onih što kao mač bodu oči i donose nove spoznaje. Dok sjedim u jednoj bašti, prilazi mi drugar. Drugar koji je ispod svog maslinastog kaputa, nosio veliko srce. Dovoljno snažno, u isti mah slabo da nekome kaže najljepše riječi. Svaki put mu prođe isti drhtaj kroz tijelo, zbog izgovorenih i neizgovorenih riječi. Ponašao se kao pukovnik  neke stepe, dok mu je ispod pukovničkog kaputa raslo pomalo sakriveno srce. To srce nije trebalo ništa, samo da uhvati nečiju ruku i osluškuje tišinu. On je uvijek rado birao buku, zvuk pokvarene violine i žagor mudrih osobenjaka.

„Čitaš, čitaš, kao i uvijek!“

„Ne umijem ništa drugo ni da radim.“

Znam! U slučaju da si utučena, podigni glavu gore i ponesi te tulipane u rukama. Svaki dan imamo milion razloga za suzu, patnju i brigu. Ne vrijedi!

Da li znaš šta je čovjekova najveća nesreća? Onda kada mu oduzmu vid, pa ne može više da čita. Sve ostalo je lako popravljivo. Zato budi srećna dok imaš snage da spoznaš sve što je lijepo oko tebe. Ružno i onako može biti odbačeno, kad poneseš omiljene knjige, slušalice i pustiš muziku još glasnije. Utišaj emocije, pojačaj hrabrost i poljubi nedostižnu planinu. Drugar mi je rekao, da umije biti zanimljiva i vrlo gostoprimljiva. Ostalo je manje važno i povratno. Budi morska vila onda kad nema talasa i mora, jer ćeš samo tako prizvati talase i donijeti more u nečije oči. To je jedino dobro, da gledaš nekoga kome oči mijenjaju boju, ko da posmatraju talase. Ti i jesi nečiji talas, samo to nisi znala. Ponesi puno kofera, srce i preseli se na more. Tamo budi pukovnik nekog morskog okruga, dok će more biti pukovnik tvoga srca.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: tumblr.com