Spremna si.

„ Jesi li spremna ti za ovo?“

Pitanje u njenoj glavi odzvanjalo je toliko da joj se činilo da ga je izgovorila naglas. A nije smela. Sa usana je osećala miris labela od kupine koje je upravo namazala, dok je paralisano gledala odraz male, suncem obojene plavuše u ogledalu, čekajući na odgovor. Iako ga je već znala. Samo što više nije mala. Skupila je svojih dvadeset šest godina, gram pameti, šaku uspomena, kašičicu hrabrosti i litar straha. Pomešala ih u kilogram uzbuđenja, spremna da se otisne u svet. U nepoznato. U izazov.

Planirala je to već duže vreme, postavila ciljeve i prioritete, spremala i sebe i svoje najbliže na to da će, jednog dana, otići u potragu za nečim boljim. Ali kao da nije verovala da će taj dan stvarno i doći. A on je, eto, došao. Zavrteo je kao čigru i izazvao mučninu od pomešanih osećanja. Setila se u tom trenutku one čuvene – pazi šta želiš, možda ti se i ostvari.

„Hajde, moramo da krenemo. Taksi sigurno već čeka ispred zgrade.“ Mamin glas ušetao je u mikrokosmos njene sobe vraćajući je u realnost. Telo joj se opire nevidljivoj sili koja ga vuče napolje a pogled otimaju fotografije sa police pored. Na prvoj su ona i brat kada im je bilo tri i šest godina, zagrljeni. Do nje, ona i brat, dvadeset dve godine kasnije, nasmejani. Ispod njih, gotovo opipljivom iskrom sreće, smeše se mama i tata. Ona u venčanici, on u sivom odelu. Ta fotografija je posebno boli, jer nikada nije uspela da shvati kako je takva ljubav mogla da se potroši.

Ona koja je kida je crno belo fotografija dečaka sa blagim osmehom i toplim očima, a koji je, mnogo godina kasnije postao njen zaštitnik i najbolji prijatelj. Imao je supermoć da svojim zagrljajem otera sve brige i tuge. Nebo joj ga je otelo pre četiri godine. Verovatno je bilo ljubomorno. Nije želela da ih ponese sa sobom. Sa strahom od nepoznatog je mogla da se suoči. Ali ne i sa nostalgijom.

Osvrnula se na sve one sitne stvari i predmete iza kojih stoji neka zanimljiva priča, na slike koje je sama stvarala svojim prstima, prkoseći kistovima i pravilima, na jak miris vanile napola izgorele sveće. Kada je upila svaki detalj, izašla je i zaključala vrata.

spremna.si.blacksheep.rs

Dan je bio sunčan, sladunjav od bagrema i jorgovana. Pravi prolećni. Prošla je pored autobuskog stajališta na kome je iznova i neumorno čekala taj jedan autobus koji ju je vozio ka osmesima, pričama, obavezama, životu. Setila se onoga dana kada je zaboravila da ponese novčanik sa sobom i baš tu našla dvesta pedeset dinara. Bila je sama i sa osmehom ih je uzela, zadovoljna što ne mora da se vraća do stana. Kasnije ih je dala cigančićima koji su na nekoj od stanica ušli u isti autobus. Znala je da oni to što isprose daju nekom monstrumu u skupom odelu, ali nisu oni krivi za to. Značilo im je mnogo više nego njoj. Gledala je guste zelene krošnje banjičke šume kako se graniče sa svetlo plavim nebom. Nikada nije mogla da odluči u kom godišnjem dobu joj je taj pogled bio najdraži, podjednako je uživala u zelenim krošnjama, jesenjem lišću i snegom pokrivenim granama. Nedostajaće joj. Nedostajaće joj ulice, kružni tokovi, jutrom namrgođeni, nerazbuđeni ljudi, i ona umorna, istrošena lica koja se uveče vraćaju svojim kućama. Oni zaljubljeni osmesi, ukradeni pogledi neznanaca, pijana prepričavanja izlaska, ustajanje milim bakama i dekama. Pa čak i onima što su za autobusom trčali ne bi li ušli a onda bezobrazno tražili da im se ustane. Nedostajaće joj omiljena mesta za kafu i sladoled, užurbani ljudi i oni koji uživaju u besciljnoj šetnji. Klupe na Tašmajdanu i velike korpa ljuljaške. Grafiti, ulični plesači i svirači. Miris pečenog kestenja. Pekare koje rade celu noć i bašte kafića pune po ceo dan. Sveže oprane ulice. Šetnja preko mostova. Tišina u pet ujutru. Zvuk lopte na terenu pored njenog prozora, kada zađe vrelo letnje Sunce. Sve ono što njenom gradu daje tu posebnu energiju kojom joj hrani dušu i zbog koje ga neizmerno voli. Još više voli da mu se vraća. Uvek više u odnosu na prethodni put kada je otišla.

Ne ume da se oprašta, ne voli rastanke. Ne voli da pokazuje da je tužna. Strah maskira osmehom a bol u srcu ublažava zagrljajima. Tu su, skoro, svi oni zbog kojih je sve što jeste i koji prihvataju sve ono što nije.

Vezuje pojas, naslanja glavu na kožni naslon i oseća odvajanje točkova od tla.

„Spremna si!“

Autorka: Maša Žigić

Fotografija: pinterst.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.