Spiritualna mreža

Pogled je samo zaklanjala nova fabrika, dobrobit navodnog čovekovog napretka. Iza nje se mogao naslutiti stari, jedva dišući salaš. Dedin salaš. Odavno uništen, zaboravljen, kao i mnogi drugi. Temelji još zapomažu iz šipražja kojim ga je nemarnost zaklonila. Negde tu postoji i stari bunar. Kada sam išla po visibabe, ljubičice, divlje ruže i onaj stari božur, nebih li sve to prenela u dvorište i udovoljila uspomeni na dedu, nisam dozvoljavala svom sinu da sam tuda tumara. Bojim se da on bude baš taj koji će naći izgubljeni bunar. Jeste bio naš, ali kao i svaka od tih napuštenih i obespravljenih građevina, traži žrtvu, odmazdu za nepravdu i ugušenu duhovnost. Gasili su je, gazili, palili, mučili i u ovom trenutku, čitav vek kasnije, ona vapi, cvili, sakrivena čeka nekoga ko će je povratiti. Jer duhovnosti bez čoveka nema, a čoveka je sve manje – ljudi previše.

Nebo je bilo sivo, tmurno, obuzimala nas je jeza nemoćnog čoveka – nevreme je nadolazilo. On nemo posmatra prirodu koja se sprema na uspostavljanje ravnoteže bez obzira na čovečiji strah ili divljenje. To ume da bude najupečatljivije kada, na primer, stojite na prevodnici, na onom sićušnom mostu od tankog metala koji odoleva vremenu i vandalima, ali, hej, priroda je neumoljiv devastator. Kada se podigne vetar i krene dužinom kanala i direktno se obruši na jedinku koja znatiželjno stoji na mostiću, prepuštena, opuštena. Lokvanji trepte u intenzivnoj igri prirode, drveće nervozno mlati lišćem, svakim listom ponaosob i onda se stušti kiša iz rascepa nebeskih snaga. Na moru je još veličanstvenije. Oluja je kralj, ali voda je car. Ne mora ni oluje da bude, dovoljno je da usred noći stojite na pramcu trajekta, mesec je jedino svetlo koje mračna voda pod vama guta bez imalo savesti, bezinteresno buljeći u vas. Talasi se preklapaju, brod seče vodu, izgleda zastrašujuće, ali vi znate da postoji i ono nadmoćnije od tog broda. Vetar se poigrava sa haljinom, podiže je do nepristojnosti i nelagodnosti drugih ljudi… ali se poigrava. Kao muškarac nezgodne naravi – nikada ne znate kada će igra da prestane, da se uguši njena lagodnost i da potom, sasvim prirodno, preraste u surovi okršaj.

Sedim u bašti, s nekim pričam, nisam sigurna ko je to, niti o čemu tačno razgovaramo. Sedimo na plastičnim baštenskim stolicama, vide se stare ciglice kojima je dvorište popločano, onako sa fugnama kako se to danas obično radi, a tu, tik ispred nas, gde pogled bez napora doseže, između dve roze, bujne hortenzije, nalazi se vodena mačka. Skupila se u jednu baru i time sam, priznajem, ostala prilično zabezeknuta i zbunjena. Pljosnato telo joj se širilo, dlake, onako mokre, i kandže više su podsećale na krticu nego na mačku. Ovo čudo od životinje, čijeg porekla sam nekako bila svesna, nije ulivalo poverenje, već je odavalo prisustvo Belzebuba. Gledala sam je kako se tapka u bari šapama, pokretima gotovo ljudskim, natapajući svoje telo i povećavajući ga. Nešto ovde nije kako treba – pomislila sam u jedinstvenom spoju magnovenja spavanja i lucidnosti snevanja.

Odjednom sam se našla na jednom uzvišenju. Vodena mačka i nepoznati sagovornik ostali su iza mene u nekom drugom prostoru. Jednostavno su iščezli onako kako samo u snu nestaju obrisi i milosrdnost i savest u ratu. Od fabrike i salaša okrenula sam se prema kući, u kojoj me čeka sigurnost – jasno sam to osetila kroz miris vetra. Kako doći do nje? Tu je, vidim je jasno, a opet daleko. Neka prilika u kapuljači i ritama siromaha, držeći dete ispred sebe istovetno obučeno, stajalaje u dnu uzvišenja. Posmatrali su me sa mržnjom. Bojim se mržnje, bojim se mržnje koju ne znam šta je prouzrokovalo. Čini mi se da mi je uzrok bio čak i poznat, ali ja ne bih mogla da mrzim toliko, tako i zbog toga i stoga moj emotivni svet nije shvatao to osećanje. Posebno ogrezlo u detetu. Dete mrzi nekoga ili nešto. To je neverovatno tužan događaj za čovečanstvo. Negde smo pogrešili. Dete ne sme da mrzi, ne sme da spozna to osećanje.Ne tako rano. Ali se prilično prisno sprijateljilo sa njom. Grozno je videti ogledalo odraslog u detetu u vihoru rata. Izaziva strah isto koliko i njegov začetnik, stvoritelj mentalnog sklopa ubice dečjeg srca.

Moram da pozovem pomoć, da stignem do kuće, do svoje dece. Ne sećam se svog greha, ne znam ime svog spasioca koje bi trebalo da vičem. Počeli su da pristižu i ostali, bilo je svitanje, sumorno jutro, nebo sivo i vetar je duvao prilično snažno, noseći par preostalih listova sa usamljenog drveta koje je nepomično stajalo u podnožju i bilo nemi svedok. Neko je uzeo prvi kamen i bacio na mene. Potrčala sam sa strahom u kostima i pored te silne težine koju sam morala da ponesem svojim nogama, kretala sam se vrlo brzo, nekarakteristično. Svi su bacali kamenje nemilosrdno, ne birajući veličinu, ne obazirući se na moje majčinstvo, ni na ljubav, ni na zaštitu koje se bojim da će sa mnom nestati i moja deca ostati tužna i zanavek ispunjena prazninom koju samo odsustvo majke i njenih milovanja čini. Ljubav ostaje u vetru, u večnosti, ljubav ne nestaje, cirkuliše, moguće ju je osetiti ali je teško bez dodira. Zar je moj greh toliko veći od svih vaših? Zar ste vi svi bez greha? – vikala sam bespomoćno, možda čak razočarano, trčeći ka kući. Uspela sam da dođem samo do jednog visokog spomenika i bez razmišljanja sam se popela na njega tražeći utočište. Okolo je bilo mnoštvo ljudi, strah me je obuzimao neviđeno, srce mi je lupalo kao pod stegom, htelo je još jače, ali nije bilo mesta, jedva sam uspela da dođem do daha i samo je jedna misao prošla – Bože… šta sad? Dok sam nepomično stajala na spomeniku i sekundi stajali u vazduhu bez treptaja i naznake kretanja, kamenje je i dalje neumoljivo letelo ka meni i nalazilo utočište po svim delovima mog tela. Ogroman kamen me je pogodio u glavu, nisam pala. Odlučila sam – skočiću! Nisam se dvoumila, savila sam kolena, raširila ruke i sekund pre mog odupiranja o poslednji oslonac čula sam poklike BRAVO! BRAVO! Letela sam kroz vazduh, nisam se bojala. Mutno, sivo, kao među oblacima. Tu sam, još dišem. Rekli su mi da ako umreš u snu,umreš i u stvarnosti.

*****

Put kroz njive nije bio baš najzabavniji deo puta i nekako nisam zamišljala da ćemo tim putem doći do jednog omanjeg sela u okolini Sombora. Lovci na istorijske relikvije, lovci na davno prošla vremena, ljude i događaje koje svi manje-više zaboravljaju ili se trude da potisnu iz sećanja. Lovci na duhovnost.
– Ne želim da se pravdam za ono što su moji preci učinili – rekao je gospodin B koračajući polako, ali sigurno do mesta gde je trebalo da nađemo još jednu zaostavštinu. Gospodin B se prilično dugo bavi skupljanjem zanimljivih detalja iz lokalne istorije, radi u državnoj firmi i ima vremena više od drugih radnika, a zahvaljujući svojim društvenim krugovima ima pristup nekim stvarima kojima mi, obični smrtnici, nemamo. Čovek nikada ne bi uspeo da pogodi ko su ljudi sa kojima se susreću u toku dana, gde nakon radnog dana oni odlaze i u koga se pretvaraju, kakva saznanja mogu da podele. Ili strahove. Gospodin B je oniži punačak čovek ljubaznog osmeha, zaboravljenih manira, sa raznovrsnim kolekcijama u svom samačkom stanu – jedne od onih koje nas iznenade, jer se pomalo ne uklapaju u našu sliku vlasnika.
-Ne želim svaki put da ono što kažem zvuči kao izvinjenje – nastavljao je. Zbilja, bilo je svega na obe strane. Rat od ljudi prilično dobro iskleše monstruma. Čovek u ratu ostaje zapamćen poput isklesane figure u pokretu. To ne potpada pod fine radove, poput grčkih statua koje miruju. Sećam se zaključka sa predavanja i čuvene rasprave oko mirnoće grčkih figura. Ružno bi bilo isklesati nekoga ko plače, majku koja se previja od bola, majku koja žrtvuje svoju decu. Ono pre i ono posle je nekako lepše, mirnije, staloženije. No, rat ne ostavlja slike staloženosti već večite belege bola, nepravde i gnusnih lica. Sopstvene ožiljke duše monstrumi u ta vremena sasvim slobodno prenose na svoje žrtve i fizički oslikavaju izgled svoje moralnosti, dečijih strahova i daha koji nam Bog da, a drugi skrnave.
Hodam po stazi koja me vodi ka mom novom otkriću. Celom dužinom su zasađeni jablanovi, ogromni jablanovi, baš kao i onaj kojim je moj deda davno obeležio među salaša. I eno ga, još uvek ponosno stoji uprkosbesramnosti prodaje nekom tuđincu. Ponekad odem do tog jablana, uporno gazeći brazde okorele crnice, razmenim nekoliko reči sa njim kako bi znao da nije zaboravljen. To je, ipak, moj deda. Zaronjena u sećanje na ljude koji su me nekada obasipali pažnjom i ljubavlju, vadeći uspomene iz zabavišta koračala sam dok su lokalni dečaci vadili ribu iz kanala uz koji se staza pružala. Sa druge strane je bilo nešto poput izletišta – celom dužom, što bi rekli stariji ljudi. Prilično sređeno za malo mesto. Valjda su na njih zaboravili – ni ne znaju šta je još ostalo da se pokrade. Naše korake po ovčjem izmetu i naše reči prate radoznali pogledi mladih pecaroša. Ovom stranom, izgleda, samo ovce i pastiri prolaze.
– Od prevodnice do spomenika ima oko pola kilometra – priseća se B kada je poslednji put ovuda išao. Eno, vidim tablu! Tamo je negde i spomenik…
Polako smo se kretali, onako palanački, sa svim vremenom ovog sveta. Nisam mnogo zapamtila o spomeniku kada nam je pričao, ali sam želela da ga vidim. Pokušavam da shvatim neke stvari iz prošlosti i kako su nastale.A kako i zašto nestale. On je naglas sumirao sve što zna o mestu, o Prvom svetskom ratu… i ko zna o čemu. Pričao je mojoj sestri. To me je oslobodilo i dalo mi prostora da se osamim u mislima, da uživam i u prirodi istovremeno.U njoj ne možeš u potpunosti uživati kada pričaš. Moraš sve da obuhvatiš, svaki detalj ponaosob i onda sve da ih složiš u jednu celovitu sliku.Strašno zahtevna stvar, ali ipak izvodljiva. Sabereš slike, mirise, zvukove, uglove… potpuna slika. On je pričao opet o važnosti ovog spomenika, neke pojedinosti – kako je podignut hiljadu osamsto sedamdeset i neke, da predstavlja možda caricu Mariju ili boginju Panoniju, da su je na spomeniku obezglavili, da je car Franc Jozef Prvi baš tu zlatnim ašovom simbolično započeo otkopavanje Malog Bačkog kanala, o mostu koji je vojska u povlačenju uništila… A ja sam samo mislila o tome zbog čega ljudi imaju poriv za rušenjem i uništavanjem bez preke potrebe.
Približili smo se mestu spajanja kanala i tu, gde je bila sama okuka spajanja kanala, dok su mladići iz sela pecali, spoznala sam veličanstvenost ovog spomenika. Zaista zadivljujuće za jedno toliko malo selo. Ne bih znala o kojoj visini se radi, ali je zaista dostojna jedne carice, ako je nju predstavljala. Žena kojoj je general Tir podigao spomenik stajala je ponosno obučena kao prava ratnica, kao pravi vitez, sa oklopom i štitom. Mač je nedostajao, njega su polomili. Jednom rukom je nekada bila naslonjena na štit sa grbom monarhije, a u desnoj je držala mač. Na glavi je imala šlem – prava ratnica. Oko nje je bio teški plašt, koji pokazuje njeno plemićko poreklo. Ko bi poželeo da joj odrubi glavu dok tako veličanstveno stoji na spomeniku? Verovatno svako željan slave, svako upoznat sa prezirom. To nije spomenik monarhiji, to je spomenik ženi i njenoj veličini i jedinstvenosti. A spomenik je velelepan i veličanstven. Čak i oskrnavljen.
-Jedan ponosan meštanin, koji se vodi kao narodnooslobodilački junak, uradio je to sa konja pomažući se užetom – rekao je Gospodin B kao da je znao tačno o čemu razmišljam. Bilo mi je teško da gutam. To beše 1918. godine, kada su oslobodili ove krajeve.Jesenji meseci sa maglom, sivilom i vetrovima.Poletela je sa tog spomenika i bila okružena ljudima koji su je gađali. Da je živa stajala, sigurno bi skočila i oni bi sigurno vikali BRAVO! BRAVO! u svom pobedonosnom pokliču nahranjenogadrenalinom, istorijom, mržnjom, osvetom. Kao da mogu da ih vidim – u jedinstvenom spoju magnovenja spavanja i lucidnosti snevanja.

Autorka: Ljiljana Samardžić

Fotografije: favim.com

Objavljeno u zborniku „Priče bola i ponosa“,u izdanju KNG Smederevo, a povodom stogodišnjice početka Prvog svetskog rata.

Nema komentara

Ostavi komentar