Smrt nije kraj

Rođen je oktobra, nepunih šest meseci nakon Titove smrti. Kada mu je otac, sociolog, preminuo, bio je sabran. Dan kasnije, njegova majka, nastavnica likovnog i pesnikinja, takođe je preminula. Srčani udar. Psihička povezanost i strah. Dopustila je da je tama povuče sa sobom. Deo njega je još uvek bio fokusiran. Sabran. Počeo je da gleda stvari kroz drugačiju prizmu.

Otišao je na lokalnu pijacu. U andergraund deo pijace. Naručio je pivo i girice. Prišla mu je istetovirana, veoma debela žena.

– Piješ pivo, a? Jedeš girice?
– Aha.
– Smem li i ja malo?
– Ne baš.
– Hoćemo li negde?
– Ne.
– Hoćeš li da pojedemo još nešto?
– Ne.
– Zašto?
– Treba mi za sutra.

Otišla je. Dovršio je pivo i girice i produžio. Posetio je druga iz mladosti, komšiju. Radio je u perionici.

Drug je održao monolog:

– Moj pokojni otac, major, je uvek govorio da se državnik Titovog kalibra na ovim prostorima verovatno više nikada neće roditi. Da je Slobodan Milošević začetnik kriminalne države i da sada Vučić čupa ostatke ostataka.

– Psihopata sa graničnim poremećajem ličnosti?
– Da…

Pojavila se i neka devojka. Već žena. On je video nekakvu senku nad njom. Rešio je da je upozna. Pre ili kasnije. Zatim je po savetu drugih odlučio da poseti psihijatra. Visok pritisak. Težak stres. Nisu ga dugo zadržali.

Potom je sa drugom i ženom popio kafu.

– Izlazila sam u grad sa bivšim mužem, svekrom i njegovim ortakom. Riđim čovekom koji sedi na klupici u centru. Odjednom, taj čovek je bio sudija-porotnik na mom razvodu. Prelazila sam ulicu kada ga vidim…

– Riđi čovek sa klupice? Moj pokojni otac. Grad je mali. Svet je mali. Srbija je mala. Jedno veliko selo…

– Gospode, kako mi je neprijatno…

– Evo. Fotografija. I klupica…

– O Bože, gospode…

– Ja nemam veze sa tim.

– Znam da nemaš. Dovršiću cigaretu i kafu pa idem.

– Ne moraš. Svi smo ljudi. Da li si se testirala na…

– Jesam. Znaš rezultat.

– Koja ti je šifra? Šta su ti rekli?

– Zvučne halucinacije, paranoja, depresija.

– Meni su rekli da je u pitanju samo depresija bez psihoze…

– Dobro si prošao. I šta još?

– Da su lekovi samo potpora. Varka. Da ranije nisu ni postojali jer nauka nije toliko napredovala…

On joj je poklonio neke stvari. Više mu nisu trebale. Družili su se još par meseci. Dok im se putevi nisu razišli. Zauvek.

*True Detective, sezona 1:

Rast: Nadam se da starica nije u pravu.
Marti: Oko čega?
Rast: Oko toga da smrt nije kraj…

Autor: Marko Antić

Fotografija: unsplash.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.