Što kažeš na to?

Kažeš mi da ne možeš, da to nije Tvoja realnost, da nisi dovoljno obrazovan/ obrazovana, ili da je kasno, da je prošlo Tvoje vrijeme ili da zarađuješ da preživiš i platiš proklete namete i režije, da ti je muka od tvoga života, da drugačije ne znaš, ne možes, da želiš, ali da je to život za sretnike…

Pitam te: Što radiš ujutro u 5? Što radiš kada grad spava?

Reći ćeš mi da si umoran/umorna, od života, od posla, od briga?

Odgovorit ću ti: U tome je poanta, radi ono što te odmara. Pronađi svoju strast, ona je u dubini tebe. Kada te ona povede duboko u noć i probudi u ranu zoru, dat će ti snagu da izdržiš još jedan težak dan, pa još jedan, možda i deset, dvadeset, pedeset, ali nekim čudom ćeš se kretati naprijed, osjećat ćeš da dobro dolazi. Jednom ćeš odustati od preživljavanja jer će te strast voditi prema životu, a Ti ćeš joj vjerovati, sve više i više. Jedno jutro ćeš se probuditi da pozdraviš predivnu nedjelju i još ljepše ponedjeljke. I nasmijat ćeš se životu.

A ja znam da hoćeš.

Teško je kada ne poznaješ sebe, kada nemaš takvu strast koja te budi i odmara, s kojom letiš, koja te vodi iz mračne šume u svitanje, teško je kada ništa nije lako.

Ali molim te, potrudi se i pronađi je. Jer strast stvara predivan život. Ako je ne upoznaš teško ćeš se buditi i još teže lijegati.

Obećaj si da hoćeš.

I možda će to potrajati, možda će trajati i godinama. Nije lako pronaći ono što je duboko zakopano. Ali vrijedi i za deset godina početi živjeti ono što sanjaš.

Čitamo se i pišemo si strašću, strast je ta nit koja spaja tvoje i moje svjetove.

Autorka: Mirela Corel Baketarić, APortal