22 jul SLIJEPA ULICA

Kada krenu svo nam dobro, pred zlom dokono da kleči?
Rastaliću mis’o svoju, nek u srce sva se slije! –
Ono da ju, tako gordu, šibama ljubavi bije,
Da od bola nesnosnog joj, grmi, ciči, iz sveg glasa ječi!

Umovanja kad sve sate uzmu, tako tada često nama biva:
U kavezu, srce, zabravljeno osta’, samo.
Ne upita um se nikad, kako li je njemu tamo;
Ne zna, jadan , da bez njega, život vene jer snove ne sniva.

Kad sva tmina uguši nam, luču beskrajnu što vazda plamti?
Svetionik u oluji, zvijezdama što nebo daje –
Ko, nesretnom, zabrani mu, i on da ko nebo traje?
Ne zna tmina da u njojzi, svetionik jasno svoje svjetlo pamti.

Čudno neko vrijeme ovo – slad pšenice, čemer gorki posta’;
Što rijetki bijaše gost nam, na čelo astala sjede,
Te sa nama, k’o rođeni, vodu pije i pohlepno jede.
Da li s nama glad će da podijeli, il’ će gledat njemu da je dosta?

Autor: Mladen Đurić

Fotografije: favim.com