02 jan Sjećanja

Jesen je onaj dio godine kada se bude uspavani duhovi prošlosti i kada zajedno sa uspomenema ožive bol i tuga i kada se na dušu sruči kiša meteora i poželim da ostanem bez daha, ali tako lako ne okončava agonija. Hiljade pitanja a tako malo odgovora kao roj pčela se roji u glavi i znam, i osjećam kako me obuzima onaj dobro poznati osjećaj nemira. U duboko skrivenim dijelovima svojih sjećanja, izvlačim prašnjave akte narazriješenih slučajeva i po ko zna koji put tražim to nešto što sam propustila. Svjesna da se vremenom i sjećanja mijenjaju jer im oduzimamo ono što ne želimo sebi da priznamo a dodajemo ono u šta želimo da vjerujemo, i dalje sam uporna, jer mi se čini da bez sjećanja kao da nikad nisam ni postojala. Kao puzle, kada hiljadu malih dijelova nepravilnih oblika, pokušavaš da međusobno uklopiš u neku sliku, ali shvatiš da ti nisu svi dijelovi na broju i da slika nikad više neće biti potpuna.

U mnoštvu ladica i skrivenih fajlova, izvlačim jednu koju je zatvorila tišina. Gdje si ti, gdje sam ja i gdje smo u svemu tome mi, ako uopšte više i postojimo. Predugo traju ta tišina i jaz među nama i bojim se, bojim se da radi našeg ponosa ne potraju zauvijek. Dugo prebirem po ladici i onako bez nekog reda, izvlačim uspomene i kao neki režiser, spajam, režem, dodajem, montiram i kontam da li je možda ipak, na kraju sve moglo ispasti drugačije po nas. Da li je taj usud ljudski, kao rezultat naše slobode izbora, blagodat ili prokletstvo, i da li je to možda samo dio emaneta koji je prihvatio čovjek, a odbili zemlja i nebesa? I da postoji mogućnost, da vrijeme vrati, čovjek bi opet isto postupio jer su od razuma daleko jači ponos i gordost, pratilje njegove oholosti. Ne, ispalo je baš onako kako je trebalo i nije moglo drugačije.

Sa lakoćom si zapazila i vremenom zavoljela u meni emotivnog, zabavnog i druželjubivog popularnog sangvinika, ali je problem nastao kada se desio preobražaj i kada si otkrila arogantnog, egoističnog i asocijalnog, stepskog vuka. Jasno je da si bila iznenađena i uplašena, ali si imala dovoljno vremena da ga upoznaš i shvatiš da od strane njega nisi ugrožena. Vukovi vole samoću i nisu baš društvena stvorenja, malo kome vjeruju i zbog toga su jako oprezni i rijetko izloženi razočarenjima. Imaju jako razvijena čula da predosjete kada su u opasnosti i vrlo su lukavi i mudri u strategiji kako da se od istih odbrane. Nevjerovatno je koliko si  bila uporna da ga ukrotiš i sebi podrediš, a trebalo je da znaš da su povodac i ogrlica za psa, ali ne i za vuka. Da si samo bila malo mudrija, da si ga bolje upoznala , da mu nisi osporavala slobodu i da si mu dala onoliko prostora koliko je njemu neophodno za opstanak, upoznala bi, suprotno od vjerovanja, da vukovi mogu biti daleko vjerniji od pasa.

Sve ovo ne bi bila ni tema ovog uratka, da znam da si svojim izborom, zadovoljna i sretna i da ne slutim koliko sebe vodiš u propast. Možeš da glumiš pred svima da si jaka kao stijena i da se kao feliks iz pepela, svaki put dižeš snažnija i jača, ali ja znam, znam da kod tebe ništa nije onako kako izgleda. To što pokušavašaš da zavaraš druge, to mi toliko ne smeta, ali mi smeta što zavaravaš samu sebe. Kao ranjena životinja, opijena čemerom i ispunjena gorčinom, ispuštaš male količine otrova koje polako, stihijski ubijaju ono prirodno u tebi i sve više postaješ vještačka, tuđa. Svim silama se boriš da budeš to nešto što je tvoja opsesija, kao rezultat osvete i nekog dokazivanja i lažeš i sebe i druge da si to ti i da si s tim sretna. Podigla si visoko zidine da se odbraniš od vanjskog svijeta, ali ne primjećuješ da su besmisleni, jer tebi opasnost prijeti iznutra. Biraš ljude kojima daješ lažnu nadu bliskosti i prijateljstva, a zapravo su samo tvoji pacijenti kojima manipulišeš da dođeš do nekih ciljeva. Uzela si svoju gordost da ti bude vodilja, a taštinu da ti bude saputnica i toneš zajedno s njima sve dublje u mračne dubine ponora, sopstvene opsesije i ludila.

I opet ta prokleta tišina, utočište kukavičluka i nesposobnosti da se suočimo sa istinom i  njenim posljedicama. Skrivamo se iza nje jer nismo dovoljno hrabri da bi bili potpuno otvoreni i iskreni prema drugima i prema sebi, a u nadi da će se vremenom sve samo od sebe riješiti.

Autor: Rufa Mujičić

Fotografija: weheartit.com