Sazvežđa

30. aprila 2018.

Petar kaže da zvijezde govore
Dok mi ih na ramenu prebrojava
I raspravlja sa mnom
O smislu sazvežđa.
Dvadeset zvijezda,
Ne sijaju k’ o jedna,
„Ona“, pokazuje u beskraj,
„Ona, moja“, naglašava tiho.
Govori, a u meni se
Nebo i zemlja posvađali
Tragajući besciljno
Kroz debeo beton,
Sve do Majčinog jezgra
Za kolibom od vječnosti
U kojoj se vatra nikad ne rasplamsava
Mir se udiše,
Spokoj oblači.
Petar još kaže
Da nema „sutra“
U mojim prelaženjima
Preko baš svih mostova
Sagrađenih od stiska ruke,
Na kamenoj riječi u koju vjerujem.
„Obećanja nisu čelik“,
Ponovio je bezbroj puta,
A meni i dalje zvuči k’o bajalica,
Kao zamka za nedovoljno jake,
Kruna od stakla onim bez vjere.
Još jutros mi je
Vrijeme sjedilo na krovu
I poput budilnika zvonilo u glavi.
Vrijeme je sudija.
Sudi mi i danas za moje prestupe,
Grakće za mnom gdje god krenem,
Zaogrće u ruglo svojim statistikama,
Zaboravlja da sudija
Nije nužno mudrac
I da negdje,
Duboko vjerujem,
Postoji samo kao predanje,
Blijeda slika onog prošlog,
Davno iščezlog.
A je li zaista, išta što se desilo
Ikada ikome postalo davno,
Istinski davno?
„Sjećamo se samo onoga,
Što se nije dogodilo“,
Kaže Zafon,
A moja se sazvežđa jasno sjećaju
Da vrijeme nikad, ništa ne (po)kaže,
Samo se tuđem usudu smije.
„Mislim da ne sija jače od tmine“,
Rekoh, a Petar mi
Zagrli nemir.

Autorka: Teodora Košarac

Fotografija: weheartit.com