Samo želim

Samo želim da više ne verujem. U sutra, danas i juče. Zoru, svitanje i sva sazvežđa. Niti onim iskricama u tvojim očima. Samo želim da se predam. Nekoj umornoj duši, poput moje. Njenoj kovrdžavoj kosi, i čarobnom osmehu.

Samo želim da zagrlim. Sa njom, sve nove dane i probleme. Dok ležim ižvakane duše, na popljuvanim pločnicima tvog srca. Samo želim da volim. Neku malu slatku crnku, čarobnog osmeha i kovrdžave kose. I nek se zove, Sofija, Marina ili Milica sasvim je svejedno. Da njoj poklonim preostalih 80 godina.

Samo želim da odeš. Okreneš leđa, odrično klimneš glavom i da se ludački otrgneš iz zagrljaja i otrčiš u zaborav. dok zamišljam da sam veliki pesnik, koji ume da opeva tugu, šarmantan i rečit.. A zapravo, sam izgubljeni sanjar. Koji luta, bez cilja i puta.

Samo želim da me više nemaš. U noći, kad je zatišje u našim dušama, a emocije prave talase. Preko dana, kad izumru fluidi pri pomisli na tebe. Samo želim da te nemam. Kao što te nikad nisam imao. Već samo o tome maštao. Pa sve tvoje hladnoće, grlio i praštao. Ludački, jer to mi je konačna dijagnoza posle tebe.

Samo želim, da te neka suviše dobro odglumi. I ubedi me da nisi jedina. Da te makar scena ponovo rodi, kad već nijedna žena neće. Pa nebitno kako će se zvati, Marina,Sofija,Milica ili Anja. Samo neka bude mala kovrdžava crnka, čarobnog osmeha, malo blesava i malo lujka. Samo želim.

Da pokidam medaljon sa tvog vrata, i prekršim tvoj amanet. I da njoj poklonim preostalih 80 godina, kad sam već tebi poklonio dvesta. Poklonio bih ti ja možda još koju više, ali samo toliko žive veštice.

Autor: Nemanja Tonić

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.