Samirini dani u mjesecu

     Tridesetog u mjesecu, Samira sjeda za šank u farmerkama dva broja manjim, sipa dva deca šljive, pušta Amelu Zuković i pali Drinu, jedinu. Tada cijela kafana zna šta joj je činiti. Ta zbrka kostiju i mesa počinje se jednostavno odvlačiti negdje drugo. Obično to bude oko sedam uvečer. Ni previše rano ni kasno. Taman na vrijeme da Samira pokuša zaboraviti neplaćene račune dugove kamate pijane goste, sebe. Onda postoji u kafani u koju može, da ga je bilo, stati cijeli njen život. Sjedi tako neko vrijeme i pokušava otpostojati sve do tada proživljeno. Postoji tako ćutke gledajući u posebni ćošak kafane u koji bi smjestila to njeno klupko sretnih trenutaka koji se u čudu zvanom život sapletoše nekako eto i njoj. Smjestila bi ga baš tu i dozivala kao dijete, umiljato i malo u želji da se s njim mazi. No od nje su ostali još samo trzaji ramenom po kojima sama sebi dokazuje da je u njoj još uvijek dovoljno, kisika. Ne uzdiše. Kome će i da bi. Zidovima. Plakanje, nikako. Kao što Viki kaže: „Ovde se ne plače“. Inače, nju ne voli. Od pjevača priznaje samo Amelu Zuković. Nije ni nju da voli, ali s njom se sviklo. Ovdje pjeva svaki petak. Tako već deset godine. Kad se ona njegova porodila, Amela je snimila „Amelu“, kad je još mislila da ga može promijeniti pjevala je: „A biću kriva, biću kriva dok sam živa“, kad su se mirili „Tuđe su mi usne otrov, samo tvoje med“, a kada je treći put otišao drugoj „Pet godina lažne ljubavi“.

     Vrijeme je da se krene. Samira to, inače, ne odugovlači. Rutinski, ključ u bravu i nestajanje na tri dana ko zna gdje i ko zna kako. Ovaj put kao da bi se još malo uzdržala. Kao da bi možda u redoslijedu svog postojanja nešto i promijenila. No, Samira je uvijek nekako vjerovala da se života ne mijenja, već živi. Kreće se trzajima. Potrošeno tetura do kaputa. Usput se presreće s likom u ogledalu, te gadno psuje. Osvrće se. Gleda unaokolo kao da ima još šta sabrati, pokupiti. Kafana ko kafana. „No, izvini češ, ovo je moja kafana. Mojih četeres i kusur godina“ – kako obično govori onima koji bi je zatvorili zbog kojekakvih računa, plaćenih ili neplaćenih. Samiri su svi računi isti, njeni. Vuče se do vrata gaseći svjetla. Najedanput, nešto stade lupati po njima. Uvrijedi je to. Svako ko je ikad ovdje kročio, zna da Samira tridesetog iza sedam ne radi. Stoji tako u čudu uvrijeđena. Vrata i dalje grme od udaraca.

       Znam da si tu. Otvori. To je on. Da, njegov je glas. Ona dva jajeta u pola lepine od jutros sada su joj negdje među sinusima. Otvori, jeboga ti. Koji ti je? Samira kao ukopana i dalje bleji u vrata pred sobom. Otvaraju se. Da, on je. Zaboravila je da joj nikada nije vratio ključ. Pijanolijep kao i uvijek. Bezobraznobezobziran, pogotovo danas. Gleda je ćutke, a Samira samo stoji. Trebamo pričati. Ne očekujući odgovor, kao po navici, prolazi pored nje i odlazi do šanka. Samira se ne okreće. I dalje bleji u vrata. Hoćeš ti jednu? Čuje kako sipa šljivu, njenih dva deca za sve tridesete njenog života. Pitam te hoš ti jednu, auu al’ ti je ova dobra. Najednom se nešto otkide u njoj. Preskoči, te iz nje istrča divljekrupno: „Ama, pizda li ti materina. Sve ti tvoje, mrtvo pogotovo!“ Začu se samo izbezumljeno ostavljanje flaše i Samirino trzanje ramenom.

     Iznenadi samu sebe. Nije tako reagovala ni kada joj je prevrnuo ručak kuhan tri sata, kada ju je pljunuo pred djetetom ili kada joj je opsovao kafanu. Iz nje je ono otkinuto divljalo istim intenzitetom, ali je sada dosta utišano izustila: „Imaš tri sekunde da se ostaviš te flaše, izađeš napolje i nestaneš, zauvijek“. Samira je to izdeklamovala kao već gotovu stvar i kao predmet oko kojeg nema rasprave. On se odmiče od šanka. Krene, pa zastane. Pokuša da joj se približi, ali odustaje. Podiže svoju ruku koju bi da stavi na njeno rame, ali ne uspijeva. Izlazi. Samira primjećuje da ovaj put odlazi na drugačiji način. Nisu to ti koraci kojima je otišao prvi put kada ju je prevario sa šnajderkom, niti kad se zaljubio u mlađu, ili kad je sve prepisao Melisi. Ovaj put njegovi odlazeći koraci su definitivni i Samira nije načisto da li je to u konačnici dobro ili loše za nju. Jer danas je samo trideseti u mjesecu kada Samira sjeda za šank u farmerkama dva broja manjim, sipa dva deca šljive, pušta Amelu Zuković i pali Drinu, jedino.

Autor: Anes Osmić

Fotografije: pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar