Ružičnjak

Pecnule su nas sopstvene kopije.

To su naši klonovi-klovnovi.
Vanzemaljci i izbeglice.

Borave na najskučenijim mestima.
Na policama,
među knjigama naših prababa.

To su plišani krpelji.
Sićušni i treperavi.

To su samo obrisci knjižurina,
to nismo mi.

Svi ti majušni insekti,
zaklon su onih,
čijim smo primerom,
hteli da se vodimo.

Ili ipak budemo vođeni.

Mi čupamo sve što je različito.
Čupamo iz korena,
da mu se zatre trag!

Bilo bi grozno,
da ga sutradan reinkarnira ciganče,
što prosi u našem kvartu,
dok nas gleda kako bacamo,
hranu u kontejner.

Kad ti odeš,
roviće po njemu,
da dohvati komad.

I mrzeće zlostavljanu majku,
što ga je ostavila u korpi,
na vratima sirotišta,
dok je bio beba.

I proklinjaće vršnjake,
koji će ga zadirkivati,
i lupati mu čvrge.

Pa će ih učiteljica,
poslati kod psihologa,
da im kaže no-no!

Ma sve je okej,
nema problema.

To tripujem ja,
i meni slični patetičari.

Bitno da će sve siluete,
nastanjene u minijaturnom,
paralelnom univerzumu,
biti nama potrovane.

Zakiselićemo ih tako,
da ih više ništa ne probudi.

Autor: Marko Jović

Fotografije: pinterst.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.