13 maj Ruže u celofanu

Slomila sam ogrlicu. Travu su pojeli psi, puštena sam, sada mogu da trčim po dvorištu, onako kako je otac htio. Vraćam mu se. Ne vjerujem da me očekuje, iznenadiću ga, mislim da je tačno to što ljudi govore, da te ono, čemu se najmanje nadaš, čini jačim. Ljudskim za promjenu. Tragovi ugriza polako spadaju, na vratu nema otoka, bar mi se tako čini. Možda sam malo hladnija nego inače, ali čim ga vidim biće mi lakše. Reći ću mu da je daleko prijatnije juriti ovako nasmijana, nego sjediti u sobi ili ležati utamničena u Grofovom apartmanu.

Zastrašena zvijezdama koje podsjećaju na sve njegove pokojne žene, tako malo mi je trebalo da se bacim u njegovo naručje, nisam znala da posjedujem suicidne sklonosti, oduvijek sam mislila da sam daleko superiornija kada je sentimentalnost samosakaćenja i brutalnosti u pitanju. Stvar je u tome da me je Grof namučio kao ženu, nikada mi nije dozvoljavao da spavam, puštao mi je nijeme filmove i uvijek je naručivao hranu, samo za mene, dok sam mu u očima primjećivala da je se gnušao, okrećući se ka svojoj čaši crvenog, berba 1890. Nikada nisam voljela kada je žrtve nazivao berbom, to mi se gadilo, ali on je samo brbljao i brbljao, kao potkovan krvlju u kristalnim čašama. Govorio je da nije shvatao zašto su ga mlade žene toliko privlačile i zašto je baš ženske usne uzimao kao hranu. Prisjećao se dječačkih dana i svojih prijatelja, za koje je mislio da će ostati sa njim do kraja. Ali tih ljudi odavno nije bilo. Onda bi pokušao da me zagrli, pod izgovorom da mu nedostaje osjećaj toplog, živog tijela. Tada sam obično ustajala i otvarala prozor. Sve je cvililo, činilo mi se da moje ruke proizvode neku nježno škripavu buku, htjela sam da ih odsječem. Zamarale su me, pri svakom podizanju nisam znala kako da se namjestim, divljala sam dok sam slušala te srceparajuće priče. Tako sam odrasla.

Kao da sam preko noći napunila dvadeset, kao da sam se tek rodila i žudila za stvorenjem koje bih nazvala majkom, štićenikom, bratom. Grof je bio moj dželat, Grof je bio moj stražar, nisam znala da cjenim njegovo gostoprimstvo, govorio je, ponašala sam se djetinjasto. Naučiće on mene da budem dama. Nisam voljela da se presvlačim pred njim, iako bi se on uvijek ušunjao u sobu prije vremena. Svlačenje, presvlačenje, isprobavanje haljina, slušanje priča iz djetinjstva, gledanje filmova, slušanje njegovog hrapavog glasa. Rutinski pregled moje anatomije, tako sam zvala svako veče provedeno sa njim. Grofova ruka je stalno hodala mojim butinama, grlom, prstiju zavučenih pod steznik. Presjekao me je uvijek kad bi mi naglo otvorio usta i ugurao šaku, sa svojim čistim, mirisnim noktima. Znala sam da je htio da mi opipa srce. Na početku sam se bunila, poslije više nije ni boljelo. Bila sam rasklimana, osjećala sam se kao osoba koja svaki put za večeru jede staklo. Nisam krvarila. Bila sam njegova žena. A mrtva trpeza je bila naš krevet, sa mirisom dima i poznatim vriskom iz predsoblja. Šta se to desilo sa mnom, pitao je, promijenila sam se i tražila da me pusti.

Htio je da me fotografiše, jednom sam ušla u tu neurednu sobu dotrajalih zidova i zelenožutih zavjesa, naišla sam na sto sa albumima, fotografije na kojima su se smiješili svi koji su mu pozirali, bili su tako usnulo sretni, možda ih je začarao, možda im je oduzeo jezike i oči zamijenio ružama. One se uvijek smiješe, one uvijek mirišu. Listajući albume, shvatila sam da sam jedina koja nije završila zatvorena u njima. Sačuvana celofanom ili otiskom njegovog palca. Bila sam jedina koja je uspjela da se nađe na mjestu fotografa. Nisam vjerovala da će mu se to dopasti kada shvati šta je učinio, ali mi se svidjelo dok sam ga fotografisala, dopalo mi se kako se naslanjao na zid, kako je ispravljao košulju, kako je na neki, morbidno uzbudljiv način, ispravljao sebe. Tada sam ga jedino željela.

Noć prije nego što ću ga ubiti, obukla sam haljinu koju sam našla u sobi njegove majke. Bila sam toliko nervozna planirajući ubistvo, da sam se stropoštala na pod i pjevala stare uspavanke. Probudila sam se sa praznom flašom vina na golim grudima, osjećala sam se na njegov jezik. Mršteći se u ogledalu i u toj neobičnoj slici koju sam vidjela, prepoznala sam svoje buduće dijete, kako me vuče za suknju i traži da objasnim zašto mu je očeva koža uvijek hladna, metalna cesta, po kojoj juri svako veče. Trgla sam se i otišla u svoju sobu. Negdje iza osam sati te večeri, prišla sam Grofu i poljubila ga. Ne sjećam se koliko je trajalo to obostrano zapomaganje i kukanje u prazno, ne sjećam se ni zašto sam se baš to veče odlučila da odem, zašto sam tada odlučila da ga uništim. Znam samo da je bilo previše plastično, ta smrt sa velikim bijelim nožem i jauk životinje stare petsto godina. Nisam brojala rane, brojala sam izdahe. Izgrebala sam vrat Grofovim prstima, unakazila struk steznikom. Isplela sam put ka mjesecu i izašla čitava.

Nedugo poslije, rekla sam ocu da sam trudna. Nosila sam Grofovo dijete i pitala sam se da li će ono voljeti Sunce više nego sebe. Ili će voljeti ruže, umotane u celofan. Mrtve i srećne.

Autor: Vladan Šipovac

Fotografije: favim.com