Reka je tekla

     Zaboravljam često. Prečesto. Misli su mi kao crno- beli kaleidoskop. Tek ponekad koji fragment te arabeske bljesne i prene me iz ništavila. Kao odsjaj u komadu stakla zaslepi sva moja čula, i ostajem katatoničan za spoljni mrak, dok se u meni rađa tren, lep kao ceo život, dug kao božanska blagost. Jedan isečak mog, kako kaču punog i plodonosnog,  života iščitavam iznova i iznova.

     Reka je tekla. Ne znam kuda, ne znam odakle. Ne znam koje je doba godine bilo, ne znam koji je dan u nedelji i koji minut. Ne sećam se grada, ni pejzaža. Znam samo da je voda tekla. To su sve ravni tog sećanja.

reka_blacksheep.rs

     Sa rekom, rađa se i ona. Prvo kao maglovita silueta obasjana poslednjim ili prvim sunčevim zracima, ne znam, pa kao zbir senki koje na telu otkrivaju mazne prelaze, sa bedara na kukove, pa na grudi, vrat, i lice sa svojim božanstvenim reljefom. Sećam je se, raspuštene garave kose, nagizdanih oblih grudi u grimiznoj haljini. Lakog hoda i smernog čekanja. Sećam se glasa koji mi govori da je to telo preglatko za moje hrapave ruke, da je suviše čisto za moje kaljavo srce. Da je to previše mesa za moje trule zube.  Da bežim što me noge brže nose. A ja opet ostajem, i opet se naslađujem svojim opiranjem.

     Hodamo. Ne dodirujemo se, a ja njenu kožu osećam na usnama. Pogled tih zelenih očiju uprt daleko, sečem što je bliže moguće njenom licu, trudeći se da mi ne promakne nijedan njen korak, kojim potresa celo telo u nekom nekontrolisanom, ali ošamućujućem ritmu.

     Posle nekoliko smetenih rečenica, kojih se ne sećam, ali taj nepromenljivi trenutak je njima obojen, počinjem da govorim dugo, neometan, pušten da zadobijem njenu pažnju, nasuprot telu koje mi je nadohvat ruke, a desetinama svetlosnih godina daleko. Ne čujem sebe, ne čujem korake, nema buke okolnog sveta, samo šuštanje vode i njen nemi osmeh. Dobro je, opet se smeši. Svaki put, iako se sve uvek odigrava po zapamćenom ustrojstvu, ja premrem od straha da mozda kojim slučajem nije pomešan red reči u rečenici, da nisam možda nešto izostavio, ili ne bilo, možda koješta dodao. Ali ne, ona se smeši i reka teče. Sve dimenzije moje sreće su tu.

reka

     Sve je mirno i usaglašeno sa burom u meni. Modra reka mirno i nezainteresovano mili, na nebu kišonosne grudve vate stoje u mestu, Sunčevi zraci obasipaju horizont plamenom rađanja, ili umiranja, svejedno, a mlad Mesec se pojavljuje, sramežljivo dajući od sebe tek obrise, kao pod providnim, purpurnim, čipkastim velom.  Vašarski šareni listovi uštirkano miruju po razgranatim krošnjama i tek po koja ptica nemo proleti iznad naših glava. Udovi su mi utrnuli, trup odjekuje strepnjom, a glava gori u mislima i premišljanjima. Ona lagano korača, pomičući svoje oblo, mirisno telo, a moje se usne uporno miču. Blagoglagoljivo, neartikulisano, čak i spazmično se pomišu misići na mom licu. Njene tužne okice se smeše. Jedan mali klovn, samo za nju izvodi ove budalaste, horeične pokrete. Mlatara, glumata, nemo viče, bezglasno peva, samo radi nje.

      I tada, tačno tada, na sedam stotina četrdeset trećem koraku, nikada ranije I, hvala Bogu, nikad kasnije, brojenom otkucajima srca, pogled mi pada na  senkom oivičen komad abonovine na njenim grudima. Tik uz desnu ruku, ispod oble i izvajane ključnjače stoji, tolika tek da je dlanom pokrijem, glatka nabubrela koža, nad korenom njenih dojki. Spazivsi to, sećam se, osetio sam jak bol, negde duboko u sebi, kao bol prvog udaha vazduha, koji nam tera suze na oči i majušna tela u grčevit plač. Ona  je stvorena od Adamovog oka.

     Zastali smo i seli na obalu. Nisam je dodirnuo, a znam da je meka. Nije me dodirnula, a želim da budem jak.

     Sedimo, a među nama se otelotvara želja. Postaje opipljiva, bistra i nestalna. Moje telo počinje da vibrira po taktu otkucaja njenih žila. Stavila je svoju ručicu na moju nadlanicu. Tromo dišem. Miris vlažne kose, oprane u lavandi, i dah ispunjen esencijom dunje, sve su bliže i više ne vidim ništa.

     Dodirnuo sam je. Poljubila me je.

     Kažu da zaboravljam. Sve više i brže. Nešto mi nagriza sećanja. Vremena, mesta i lica se stapaju u crnilo. Suše mi se uspomene.

     A reka je tekla. Od prapočetka, bez zastajkivanja, istim kapima, hiljadama i hiljadama susreta, do beskonačnosti mog zaborava.

Andrija Jocić

Izbor fotografija: deviantart.com, Elisa Longhitano, Joana Kruse

Nema komentara

Ostavi komentar