Reč urednice: Retki nađu retke

 

„Veš ti se suši već sedam dana…”

„Još uvek nisi oprala sudove?”

„Konačno si počela da furaš šulje i da se ponašaš kao gospođica…”

„Čekaj, ti si u tom časopisu i urednica i PR i pisac i dizajner?”

„Konačno! Ovo je oaza kulture i umetnost!”

„Gde si našla onoliko talentovanih ljudi?”

„Poštovana, kad ćete objaviti moj tekst?”

 

Rec urednice: Hrabri nadju hrabre

 

Ovo su samo neka od pitanja koja su uplovila u moj život otkad smo, citiraću prijateljicu, „lansirali crnu ovcu”. Nisam znala šta me čeka. Nisam znala da li ću moći. Znala sam da vredi pokušati…

– Mama, imam nešto važno da ti saopštim!

– Ljubi ga majka, udaješ se!!??

– Pokrećemo Miloš i ja veb-časopis!

– Čekaj bre, mora da se šališ. Kakav časopis?

– Časopis koji ćeš moći da vidiš kada odeš na internet.

– Kakav je to časopis kad neću moći da ga kupim na kiosku?

– Videćeš! Zvaće se „Blacksheep magazine”.

– Ih bre, pa ti stavrno nemaš smisla za umetnost! Ovca, pa još crna. Kad već radite nešto, osmislite neki lep naziv…

I tako smo naišli na razumevanje svojih najmilijih. Počeli smo da okupljamo crno stado. Neki su ovaj poziv shvatili ozbiljno. Oni drugi su nas shvatili ozbiljno tek kada smo ispisali prve crne redove i kada smo počeli da blejimo o nečemu što nije estrada, crna hronika, kič i šund. Pa ko duže izdrži!

 

Rec urednice Retki nadju retke

 

A šta se krije iza sajta… Neprospavane noći, 13 sati sedenja pored kompjutera, 4 sata spavanja, neredovna ishrana, senilnost, odlazak na pogrešnu izložbu, ideje, kreativnost – koja često trokira, pregovori, suze, ludost i hrabrost. Facebook sam konačno počela da koristim u poslovne svrhe, da otkrivam njegove mogućnosti. Facebook je postao moje dete. Shvatila sam to tek kada sam razgovarala sa drugaricom koja ima „pravo dete”. Ljubav, nega, „feed” na svaka dva sata… Kada nisam kod kuće, razmišljam šta radi moje „dete”. Da li ga hvale ili kude?

Ipak, kada nađete onu pravu reč, nekome možete izmamiti osmeh, ulepšati jutro. Taj neko će vam, možda po prvi put u životu, poslati svoju priču i čekaće da je objavite. Taj neko će vam ukazati poverenje. Taj neko će vam se zahvaljivati danima, jer su njegovu priču pročitali prijatelji, komšinice, nepoznati ljudi… Taj neko će učiniti da se osećam korisno i srećno… retki nađu retke…

Ovaj tekst posvećujem svom crnom stadu, svojoj najlepšoj redakciji, koja ima šta da kaže. Hvala vam!

Vaša „gospodža” urednica…

P.S. Veš se i dalje suši…

 

 

Autorka: Tijana Banović

Fotografije: favim.com, blogspot.com, weheartit.com

2 Komentara
  • M
    Objavljeno 16:08h, 18 oktobra Odgovori

    :))) <3 <3 <3

  • M
    Objavljeno 16:10h, 18 oktobra Odgovori

    Divno! Hvala urednici! 🙂

Ostavi komentar