Razmak među zubima

11. decembra 2017.

Postoje dani kad  nebo bojiš i trudiš se da sa dvije ruke zagrliš sav svijet. Ne razmišljaš o tome, da li su dvije ruke dovoljne da zagrle sve oko sebe. Neko će se sudariti u splet tvojih ruku, zatim će ih odgurnuti od sebe, dok će neko tražiti razlog za još snažniji i čistiji zagrljaj. Vjerujem da se u takvom zagrljaju sakrivalo mnogo zvijezda. Zvijezde se pretvaraju u crne tačkice i znaju da budu pristojan mladež. Onaj koji zovemo ben. Govore da su sve naše asocijalnosti sakrivene u trenucima koji slijede. Znam da za asocijalnost ne treba puno. Možda samo stotinu dana pod ćebetom i dobro raštimovani satovi. Kada dovoljno dobro razmisliš, mnogo zaliha đumbira, keksa bez čokolade,  pudinga od vanilije dobro dođe. Usput se nađe neki čaj za prehladu, da te ne boli stomak i  trenutak u kome zanemariš sve. Nekad se ispod srca nalazi nešto snažnije i prozirnije. Nazvao bi to stari naučnik duša, onu koju nikad nije znao dokazati.

ivana-lakic-blacksheep.rs

Noćas je sanjala djevojčicu. Nježnu i snažnu, plavih očiju, zlatne kose. Imala je razmak između dva prednja zubića. Nosila je žuti kaput, plavi šal i rukavice od pliša. Bojala se snažnih ljudi. Ti ljudi obećavaju da će spasiti svijet, u njihovim rukama se nalaze mnoga pitanja, odgovori i potrebe. Oni su kao neki dobro popravljen stari klavir, koji nema šanse da otkrije svoju raštimovanost.  Svaki put dok je padala kiša, bježala je ispod starih stepenica. Tu je mazila crnu i neuglednu mačku, mršavu i tužnu.  Kad oluja prođe, kiša polako bježi u neku tuđu ulicu i manje lijep grad.

„Šta će ti ta mačka, ružna je i crna?“

Vjerujem da se u tim šapama sakrio sav beskraj. Onaj koji se sklopio kao kazaljke na satu. Svijet bez mjera, kilometara i šuma. Sakriven negdje u očima, dok posmatraju jezero i odraz u ogledalu.  Usporenim korakom, taj crni mačak je krotio jato ptica kroz prozor.  Mnogo bijelih ptica je sinoć prošlo preko nečijeg krova. Neka uplakana djevojčica je tražila suštinu. U toj potrazi je osjetila da brige umiju donijeti dvodnevno ležanje u krevetu. Bez snage sa bubamarom ispod jastuka. Istom onom bubamarom, čiji let ostaje sakriven u džepu plavog kaputa. Djevojčicu koja sve češće ne diže glavu s knjige, jer više ne može da gleda oko sebe. Ono što ju iscrpljuje, lomi i sputava. Kad rodi jednu takvu djevojčicu, teško će biti raširiti ruke, da bi ju zaštitila od svih hladnih zima, blagog proljeća i bljutave jeseni. Da ju štiti, kao što lavovi čuvaju svoju mladunčad. Tamo gdje oluje prave buku, čudni ljudi nepovjerenje i strah. Tamo da nacrta mapu, koju  će tako vješto išarati i izbrisati. Sve to da bi napravila ljepšu, bolju i za nju interesantniju.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: tumblr.com