Razglednica iz Frankfurta 9

 

Bliži se moj povratak, a vala je dosta i bilo. U četvrtak idem do Lucerna, da obiđem tetku koju dugo nisam video, da napokon lično upoznam teču, da stegnemo ruku jedan drugom, da popijemo po koju, onako kako je red, da proverim od čega je sazdan.:) Poneo sam teči flašu rakije iz Starog Sela. Bilo je teško, ali sam uspeo da mu do ovog trenutka sačuvam poklon, što jasno pokazuje koliko ga poštujem! Nakon posete Švajcarskoj, vraćam se u Frankfurt, biću nekoliko dana u Nemačkoj i onda, napokon – SRBIJA!

E, sada, o čemu sam zapravo hteo da govorim! Da li je moguće da sam ja toliko glup, da li sam ja tolika budala jer želim da se vratim u Srbiju? Odvojte na stranu prijatelje, porodicu, rodno mesto, ja se fokusiram na sam život, na život u Srbiji i život na Zapadu. Svi me pitaju: „Zašto se vraćaš?“; „Zašto ne nađeš neki posao tamo?“; „Zašto ne radiš nešto?“; „Zašto se ne oženiš nekom Švabicom za papire?“; „Zašto ovo…?“; „Zašto ono…?“ Inače, za neke ljude slika Zapada izgleda ovako:

Stigao sam u Frankfurt u 5h, možda u 5:30h, svakako pre 6h, izašao sam iz autobusa i seo u jednu kafanicu da sačekam tetku. Ispred kafanice se parkirala bela limuzina. Iz nje je izašao markantan gospodin u „armani“ odelu. Prilazio je mom stolu:

– Jeste li Vi Miloš Stepanović iz Starog Sela kod Velike Plane, Opština Smederevska Palanka, država Srbija? – upitao me je na skoro tečnom srpskom jeziku.

– Da, jesam! – uzvratio sam.

– Hoćete li, molim Vas, poći za mnom, imam za Vas jednu ponudu koju ne možete da odbijete?! – rekao je don Korleone von Švabije.

Još uvek zbunjen i zatečen, krenuo sam za njim. Ušli smo u sveže ispoliranu belu limuzinu. Kako sam prvi put imao priliku da uđem u ovu vrstu snobovskog prevoza, obratio sam pažnju na finu crvenu kožu kojom su bila presvučena sedišta, na plazma televizore sa svih strana, mali bar ispod sedišta sa vratima od mahagonija i mnogo raznobojnih kontrolnih dugmadi sa svih strana.

– Raspitao sam se i znam da volite rakiju, pa sam je specijalno za Vas naručio. Ovo je šljivovica iz Gornje Trepče kod Čačka, kažu da je jedna od najboljih.

Pružio sam ruku ka čaši i u trenutku sam je spustio niz grlo, zaista je bila izuzetna.

– U redu, da čujem Vaš predlog.

Sve ovo je počelo da me podseća na lošu epizodu iz filma Stivena Kinga.

– Ovako, ja bih voleo da se Vi zaposlite u mojoj firmi, za početak ćete biti zamenik direktora, plata će iznositi nekih tričavih 5–6 hiljada evra, zatim ćete se oženiti mojom ćerkom Helgom, ona je trenutno u Milanu, radi kao model „Victoria’s Secret“-a, a kada dobijete papire, nakon pet godina braka, uz miraz ćete naslediti i preuzeti moju firmu, uz koju dolazi i vila na Azurnoj obali, naravno, sa jahtom, i mali avion „cessna 525“.

 

razglednica_blacksheep.rs

 

Elem, sklopili smo dogovor, ja se oženih, postadoh veliki gospodin, imam sedmoricu sinova i tri ćerke, otvorio sam najveću „srpsku“ diskoteku u Evropi, na slavu mi dolaze Ceca, Seka, Aca, Mile, Brzi i, naravno, Džej i svake subote mi iz dupeta „lukac viri”!

Ali, zamalo, mada ja jesam toliko glup da verujem da neki ljudi zaista misle da je na Zapadu sve lako i da se svakom ispuni „srpski san“.

Kako god, ne želim da ostanem na Zapadu, mada to i nije tako lako, i ne želim da se ženim zbog papira, a i kao da žene čekaju u redu da me dobiju. :))) Ako se pitate zašto se ne trudim da ostanem, na to pitanje ću vam odgovoriti jedim isečkom iz romana Mome Kapora, jer ja možda jesam glup, ali gospodin Kapor sigurno nije bio:

„– Hoćeš da ti kažem zaista što sam se vratio?

– Hoću.

– Hoćeš li da ti ispričam jednu priču? Dakle, ovako; dogodio se ovakav slučaj; jedan bračni par gastosa vraća se posle pet godina kući. Kako se najzad dočepaju Srbije, žena zamoli muža da skrene pokraj prve kafane, da se malo odmore od duga puta i da popiju kafu. I baš tada pojavljuje se mala, čista, idealna kafanica. Sija prolećno sunce, a pored dva astala prekrivena čistim stolnjacima, znaš one kockaste, crveno-bele, ispod šarenog suncobrana, jedan čovek, verovatno konobar, poliva crevom sitnu belu kaldrmu. Kafana je okružena ružama i šimširom, a ceo prizor je kao iz snova. Zaustavljaju kola, sedaju za prvi sto. ’Možemo li da dobijemo dve kafe?’, pitaju čoveka koji poliva kaldrmu. ’Možete’, kaže on. ’Što ne bi mogli?’ Ode da skuva kafu. ’Hoćete li po domaću rakijicu?’, upita ih pošto ih posluži. ’Pa mogli bismo…’, kažu oni i on im donese po dve rakijice i sede za njihov sto i razveze priču o vremenu i stanju na drumovima. Žena gleda u čudu, smeta joj što konobar sedi za njihovim stolom. Nije na to navikla. ’Da platimo’, kaže putnik. ’Šta da platite?’, pita onaj sa crevom. ’Dve kafe i dve rakije…’ ’Pa nije vam ovo kafana!’ ’Nego šta je?’ ‘Ovo je moja kuća!’, kaže čovek. ’Nego, da popijete još po jednu?’

– Eto zašto sam se vratio!“

E, sada, zašto se ja vraćam, da li zbog kariranih stolnjaka ili zbog balkanskog mentaliteta, shvatite to kako god vam je volja, poenta je istaknuta…

 

 

 

Autor: Miloš Stepanović

Fotografije: Miloš Stepanović, favim.com

1 Komentar
  • D.S.B.
    Objavljeno 17:19h, 28 novembra Odgovori

    Odlicno! :)))

Ostavi komentar