Razglednica iz Frankfurta

Nekada je dobro napustiti sve, otići iz rodnog grada, sela, ostaviti porodicu, prijatelje, poznanike, komšije, voljenu dragu… Otići negde gde vas niko ne poznaje, učiti novi jezik, nove običaje, upoznati nove ljude, novu kulturu, probati novu kuhinju, šetati se nepoznatim ulicama, nepoznatog grada, nepoznate države, piti kafu na nekom vama sasvim novom trgu sa potpunim strancem. Ići na pijacu i uz mnogo muka kupovati pomorandže i mandarine, probati sedamnaest vrsta hleba dok ne pronađete jedan delimično odgovarajuć vašem „domacem” ukusu. Naravno, sutra ćete shvatiti da taj nije ni približan. Mučiti se danima da ukapirate kako da bacite đubre (ne ide sva plastika u plastiku, ne ide sva hartija u hartiju, niti sve staklo u staklo, mora se odvajati i po boji). Treba se navići na to da na ulici niko ne pokušava da vas zgazi, da vas u redu za kasom niko ne gura i svi govore „molim lepo”, „hvala lepo”. Kada idete stepenicama, obavezno je prestrojavanje u desnu traku, leva je za ove koji žure. Jedva sam se navikao na prevoz, neverovatno, ali on nikada ne kasni, veoma čudna stvar! Moj komšija svakog utorka i petka baca đubre tačno u 18:05h, a poštar dolazi svakog dana u 12:25h, ljudi prebukirani obavezama kao ja imaju vremena da prate takve stvari. Nema šta, planski narod, organizovana država. Sve pod konac, ni dlaka da štrči.

Frankfurt1

 

Juče sam prvi put video blato otkad sam ovde, strašno sam bio srećan. Da nije bilo nekih „freulein”, odnosno gospođica, verovatno bih se malo izmazao blatom, protiv uroka. Takođe sam istog dana video čoveka kako pljuje dok prelazi ulicu i to je bilo nešto novo… Zatim se taj čovek javio na telefon svima nama poznatim jezikom. Za mesec dana naučio sam samo jednu psovku, a to i nije psovka, legitimna je u rečniku i svako ko je iole zdrav svakodnevno je izbacuje iz organizma.

 

Na Zapadu vlada kapitalizam, radno vreme je 78 sati dnevno, jede se 3 puta mesečno, spava se 8 puta godišnje, a slobodan dan je svaki 29. februar i to ne svima, jer ipak neko mora da radi. Čitao sam u novinama da je jedan Švaba spasio ženu i dete iz požara i dobio dva slobodna dana po izboru, ovo „po izboru” je bilo odštampano tamnijim mastilom. Čovek je ušao u Ginisovu knjigu i odmah potom je od neizmerne radosti preminuo.

 

Kada idete na razgovor za posao, osim potrebnih dokumenata (biografija, diplome…), postoji odeljenje matematičara i statističara koji, dok vi obavljate informacioni razgovor sa poslodavcem, otvaraju vaš Facebook profil i po vašim slikama i datumima unosa slika, statusa i komentara, matematički precizno proračunavaju koliko pušite, pijete, skitate, kako se hranite, koliko masnoće unosite u organizam, koliko često menjate partnere i koje je boje vaša stolica, i sva to na mesečnom nivou. Podnošenje žalbe, naravno, ne dolazi u obzir, jer je to egzaktna nauka.

 

Elem, potpuno sam skrenuo sa teme. Pomenuo sam da je nekada dobro napustiti sve, otuđiti se, krenuti iz početka. Tada kristalno jasno, bez ikakvih spoljnih uticaja, možete shvatiti šta ste napustili, koga ste napustili, ko su vam pravi prijatelji, koga volite, ko vas voli, ko vam nedostaje, ko pita za vas, ko brine i kome ćete se vratiti. Kada vam najbolji prijatelj postane računar i na njemu Facebook, kako otvorite oči tako otvarate i svoj profil i nadate se poruci nekog prijatelja: „Brate, kako si, kako je tamo?”, ili „njenoj”: „Pišem Vam sa zadovoljstvom, prihvatam sve Vaše priče, pesme, pisma…” A onda vas tako preseče kada vidite da u levom uglu nema crvenog oblačića. Tada gasite računar, izlazite napolje i po ko zna koji put hodate već poznatim ulicama, vec poznatog grada, vec poznate države i pijete kafu na vama već sasvim starom trgu sa već sasvim poznatim strancem.

 

Autor: Miloš Stepanović

 

Fotografije: Miloš Stepanović

2 Komentara
  • gvozda
    Objavljeno 21:42h, 27 septembra Odgovori

    Procitacu ovo ponovo kad izadjem iz PMS-a… 🙂

  • Nina
    Objavljeno 22:49h, 29 septembra Odgovori

    Premilo!

Ostavi komentar