Ravna linija

Usamljenost nije pustinja bez ljudi, vakuum gde nema zvuka, to je gužva, metež, sedenje u kafiću koji je prepun ljudi, toliko da jedni drugima sede u krilu, a ti se osećaš kao da ne pripadaš tu. Kao da ne pripadaš nigde. Nemir koji te proždire, svakog dana. Navika na pustoš.

To je dan koji ne znači ništa.

To je smeh na silu.

Jedan ogromni trulež koji ne možeš da sakriješ.

Besmisao disanja.

Vino koje piješ u tri ujutru, kako bi što više otupeo.

Usamljenost nije kritika drugih, već čisto, ogoljeno nepodnošenje sebe. Izbegavanje ogledala, pomalo i gađenje na sopstveni lik. Provalija kroz koju večito padaš, a nikako da tresneš o dno. Negde si između. Samo čekaš tresak.

ravna-linija-blacksheep.rs

Potrošene paklice “Monblan” cigareta, izgužvane i bačene pored kante u zamračenoj sobi. Dim tih cigareta više ne uspeva da popuni rupu.
To nije obična rupa od metka koji je prošao kroz mišić. To je ambis u grudnom košu, nastao jer srca više nema.

Jedno vreme to je traženje ljudi koji pored tebe prolaze i žure, beže, jer ih pečeš sopstvenim disanjem. Pripadanje svima, pripadanje svakome, da bi na kraju zaboravio da pripadaš sebi. To su ruke koje su dočekale svakog, samo da bi nekoga zagrlile, sada nisu sposobne ni da prerežu vene.

Mutne oči koje više ne služe ni plakanju. Beživotan pogled koji gleda u prazno. Unutrašnji glas koji je promukao od vrištanja i vapaja za pomoć. Gašenje.

Zamisli polupani voz koji se sporo kreće kroz mračni, opskurni tunel.

Jedva se čeka kraj.

Ili usamljenosti.

Ili postojanja.

Usamljenost je kada si odavno mrtav, samo nisi još zakopan.

Autorka: Nataša Elenkov

Fotografija: Nataša Elenkov

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.