20 feb Rada Janjušić: „Nije lako biti crn u moru prekrasnih boja“

Rada Janjušić rođena je 11. aprila 1970. godine u Zenici. Majka je dvoje djece i živi i radi u Doboju. U slobodno vrijeme piše poeziju za najmlađu publiku – onu najljepšu, ali i najzahtjevniju. Do sada je objavila četiri zbirke poezije. Svojim stihovima uljepšava djetinjstvo mnogim mališanima, a i nas odrasle vješto podsjeća zašto je važno biti i ostati dijete. Imali smo priliku da razgovaramo sa njom i saznali smo odakle crpi inspiraciju i čime se to vodi kada piše stihove za djecu.

Kako i kada se rodila ljubav prema pisanoj riječi?
Od kada znam za sebe čitam. Rođena sam na selu i mnogo više sam voljela biti sama i čitati nego se igrati sa djecom, posebno u zimskim danima. Čitala sam sve – bratove crtane i pisane kaubojske romane, školske časopise, tatine lovačke novine, a kasnije i sve druge knjige. Najdraže knjige mog djetinjstva su NAJLJEPŠE BAJKE SVIJETA, prekrasna knjiga debelih korica, jako velika i obojena svim bojama, i knjiga HAJDI. Njih sam pročitala bezbroj puta. Prva pjesma koju sam napisala i čitala pred publikom je pjesma posvećena đacima prvacima i napisala sam je u četvrtom razredu osnovne škole. Ne sjećam se da li mi je to bila i prva pjesma, ali se sjećam da sam je čitala pred učenicima i roditeljima. Imala sam mnogo pjesama napisanih u svoje sveske, bila sam u literarnoj sekciji i, nažalost, te pjesme nisam sačuvala. Najčešće smo pisali o Titu i domovini.

Pišete poeziju za djecu koja je prije svega duhovita i poučna. Odakle crpite inspiraciju i da li je ponekad teško sagledati stvari iz dječijeg ugla?
Nije mi teško sagledati stvari iz dječijeg ugla, jer u meni čuči jedno dijete. Vrijeme u kojem živimo me inspiriše. Imam četiri cilja kada pišem za djecu:
1. Da poručim djeci kroz stihove koje su prave vrijednosti u životu – ljubav, porodica, vjera, i da budu dobri ljudi.
2. Da ih nasmijem, jer nema ništa ljepše od dječijeg osmijeha.
3. Da poručim odraslima šta je to što se djeci ne sviđa u ovom vremenu, i koji su njihovi problemi koje samo veliki mogu da riješe.
4. Da pišem poeziju koju nastavnici mogu koristiti u nastavi.

Do sada ste objavili četiri knjige poezije. Jedna od njih, „Anđeli su zapjevali“, je zbirka duhovne poezije, takođe namijenjena djeci. Kako ste došli na tu ideju i odakle potreba da se stvori tako nešto?
Zbirku ANĐELI SU ZAPJEVALI sam napisala kada sam pročitala oko tridesetak duhovnih knjiga. Pomislila sam zašto ne bih sve što sam naučila (a naučila sam mnogo, i samo u tim knjigama pronašla odgovore na sva pitanja koja su me godinama mučila) pretočila djeci u stihove, da kroz rimu i oni lakše shvate i nauče. Vremena su teška i moje mišljenje je da je VJERA, ona iskrena i zdrava, jedan od načina da pomognemo našoj djeci, da se ne izgube u lavirintu ovog komplikovanog života, prepunog iskušenja koje sami ne možemo savladati. Djeca imaju vjeronauku u školi i mnogo toga već znaju. Poznato je da djeca lakše pamte kroz rime.

U posljednje vrijeme bavite se i pisanjem igrokaza koje učiteljice sa oduševljenjem koriste u nastavi i na školskim priredbama. Kakav je osjećaj biti u publici i gledati djecu kako recituju stihove koje ste Vi napisali?
Lako je pisati za djecu kada imate mnogo učiteljica oko sebe koje vas usmjeravaju i od kojih saznajete šta djeci treba i šta vole. Znam da vole glumiti i moja sledeća knjiga će biti, ako Bog da, IGROKAZI. Osjećaj je božanstven kada ih slušam i gledam na pozornici kako glume ono što sam napisala. Potvrda da sam uspjela je smijeh koji se čuje iz publike i veliki aplauz. Nije lako napisati duhoviti igrokaz, djeca ne znaju da se pretvaraju – ili im je smiješno ili nije.

Osim dječije, pišete i ljubavnu i duhovnu, a pomalo i haiku poeziju. Da li sa istom lakoćom pišete sve i u kojoj poeziji Vas ima najviše?
Pišem svaku vrstu poezije i pomalo i kratke priče, ali poezija za djecu me čini zaista srećnom. Za tu vrstu poezije moraš biti raspoložen, razigran, maštovit, malo luckast. Samo tada se mogu prebaciti u taj čarobni svijet, porasti do visine djeteta, i slobodno reći sve što želim i mislim i hoću. Sve što mi se sviđa i ne sviđa, a da mi niko ne zamjeri, jer to govori dijete.

Kako raste jedan igrokaz?
Igrokaze pišem kao i pjesme – razmislim šta bi djeci i publici bilo zanimljivo, zamislim scenu, i pišem. Ponekad stihovi izlete kao pčelice i sve bude gotovo za tren, a ponekad pišem danima, ispravljam i dorađujem.

Nedavno je iz štampe izašla i Vaša četvrta zbirka poezije pod naslovom „Djeca mira“. Možete li nam reći nešto više o tome?
Moja posljednja knjiga DJECA MIRA je izbor poezije iz prve knjige DJEČIJI OSMIJEH, i druge ŠTO JE LIJEPO NEKA TRAJE. Ideja da objavim ovu knjigu je došla od srpskog prosvjetnog društva Prosvjeta iz Zenice, Federacija BiH, koji se bave i izdavačkom djelatnošću. Tražili su da odaberem pedesetak pjesama iz dvije knjige, jer nisam imala više primjeraka prve i druge knjige. Njihovo Ministarstvo je odobrilo novac za štampanje 200 primjeraka. Sto knjiga će poslati u biblioteke i škole u Federaciji. Zenica je moj rodni grad i srećna sam što će i tamo moji stihovi oživjeti.Na proljeće će mi organizovati promociju.

Kakvi su planovi za dalje i možemo li uskoro očekivati i neku promociju u našem gradu?
U planu mi je knjiga IGROKAZA i kada bude izašla iz štampe, ako Bog da, napraviću promociju u svom gradu. Sigurna sam da će i na ovoj promociji učestvovati učenici OŠ „Sveti Sava“ iz Doboja, koji su na svim mojim promocijama fantastično recitovali, zbog čega sam beskrajno zahvalna svim učiteljicama i mališanima. Zaista to bude jedna zanimljiva priredba, jer ima mnogo djece koja imaju dara za recitovanje i glumu.

Želite li nešto da poručite našim čitaocima?
Svim čitaocima poručujem da vole crne ovce, jer nije lako biti crn u moru prekrasnih boja. Poručujem i onima koji jesu crni, a nemaju hrabrosti da pokažu svoju boju ispod kaputa sašivenog od običnosti i nevidljivosti, da skupe hrabrosti i bace odjeću koja im nije po mjeri – znam, tijesna je i steže ih. I ja sam nosila istu godinama.
„Zašto se mučiti da se uklopimo, kad smo rođeni da budemo posebni?“

Zašto ste Vi crna ovca?
To nisam birala, samo mi se dalo.

Razgovarala: Tanja Spasojević Simeunović

Fotografije: Rada Janjušić

KAD BAKA (DEDA) IDE NA RODITELJSKI SASTANAK

IGROKAZ

PRIPOVJEDAČ:
Dok mama zimnicu sprema
a tata utakmicu gleda
ovako to izgleda kada
na roditeljski ide deda
Dok mame i tate rade
i nemaju vremena za đake
ovako to izgleda kada
na roditeljski idu bake

UČITELJICA: Vaš unuk često nema zadaće.
BAKA/DJED: Kako nema gaće? Bože pomozi, vi se šalite?
UČITELJICA: Zadaće nema, ne piše!!! (viče)
BAKA/DJED: Šta reče? Kiše?
UČITELJICA: Na času priča. Djevojčice dira!
BAKA/DJED: A šta im svira? Ne čujem baš, imate nekako tih glas.
UČITELJICA: Ne sluša na času. Nije imao ni crtež.
BAKA/DJED: Kakav sad svrbež? Zar se moj unuk češka? To mora da je greška.
(učiteljica prevrće očima)
UČITELJICA: U dvorištu je pogazio cvijeće.
BAKA/DJED: Štaaaa? Svijeće? Svijeća treba u crkvi da je, ja stvarno ne znam ovo šta je.
UČITELJICA (sve glasnije priča): Moram vam reći, oštetio je jednu klupu.
BAKA/DJED: A čiju šupu? Napraviće deda novu, samo recite koju.
UČITELJICA: Ma klupu djede/bako, ovdje gdje sjedi!! (tiše kaže: Al’ vama pričati ne vrijedi).
UČITELJICA: Pošarao je tablu!
BAKA/DJED: Čiju svadbu? Da shvatim ti mi pomozi Bože, da pošara svadbu, kako to može? Zar u školi i svadbe ima (krsti se). E to moram pričati svima.
UČITELJICA (potpuno gubi strpljenje): A gdje su mu mama i tata?
BAKA/DJED: Moj unuk nema brata.
(Učiteljica odmahuje rukom i sklapa nervozno dnevnik i skida naočale)

PRIPOVJEDAČ:
Došao djed/baka iz škole,
izvještaj podnosi mami i tati.
Slušaju u čudu bakine/djedove riječi
I niko ništa ne može da shvati.

BAKA/DJED (okreće se publici):
Kupite djetetu debele gaće, da se ne prehladi još više,
učiteljica kaže da je nazebao, i da po zadaći kiše.
Djevojčicama često svira, mada ga neki svrbež nervira,
Ponekad nemiran i lomi svijeće, i šupu kvari, al’ više neće.
Slušaće baku/djeda, al’ ne razumijem ove mlade
kako to može, šta li to rade?
Otkud u školi da prave svadbe,
a niko ne zove dede i babe!

PRIPOVJEDAČ:
I tako je unuk imao sreće,
umjesto kazne dobio svijeće,
i nove debele plave gaće.
Eno ga u njima od sreće skače.
I kremu za tijelo da ne svrbi.
A izgleda da će postati bolji
kad grožđe rodi na žalosnoj vrbi.
A kad mama i tata u školu svrate,
šta ga tad čeka, to svi već znate!

Rada Janjušić