Pustićeš ti mene da progovorim

Pustićeš ti mene da progovorim. Nekad hoćeš. Kada se sunce išunja sa neba. Kada na nebu bude samo jedna ogromna srebrna lopta. Kada zasjajim u tvojim očima.

Ja, kao mrlja karmina na šolji tvoje popodnevne kafe, predlažem ti da odmah spakuješ kofere. Dobro se pripremi, stavi svaku svoju misao u onu veliku zlatnu torbu. Idemo na putovanje života. Zašto me pitaš kuda ćemo? I da li ću ja sa tobom? Ja, kao tvoja neizgovorena reč imam sva prava da te pratim. U stopu. I ispisujem se gde god da stignem. Na salveti, u telefonu, na pločicama. Želim da me stvaraš.

Na pomolu obale Italije kradeš onaj poslednji zrak sunca. Šetas se plažom, bosa, u nadi da ćes spoznati sve čari. Gledaš u more. Šta, upotrebićeš me da bi opisala taj jedinstveni osećaj čarolije? Provlačim se kroz tvoju tanku nit ljubavi i dolazim do očiju. A onda zasjajim. Čarobni sjaj, šljokica. Pustiću te da uživaš.

Sumrak se bori sa morem i ubrzo ga sustiže. Plaža u Riminiju postaje mračnija. Ti si ta koja je osvetljava. Stopala i dalje bestidno koračaju. Pesak se gura izmedju prstića. Znam, ne odlazi ti se. Nisi svesna da ti nikada nećeš otići odavde. Ovde pripadaš u mislima i mašti. I vraćaćeš se na ovaj trenutak svaki put kada ponestane inspiracije. Džaba ogromnih zgrada i starih kuća. Ti tražiš mene, tvoju reč i sopstveni mir baš ovde. Ovde će stanovati tvoja duša. More je tvoj lik. Sumrak se bori sa tvojim srcem. Sve počinje i završava se ovde. Prirodna i svoja ti poklanjas ovom prizoru sve što imaš. Pa i mene, najdragoceniju reč koja stoji na trepavicama i polako klizi niz obraze.

Ne veruješ mi da sam ti. Stojim ispred tebe, ispisana najlepšim slovima i uspomenama. Da, zaista umeš odlično da se poigravaš sa mnom i da me praviš u najlepšoj kombinaciji.

Voli te najviše, tvoja reč.

Autorka: Dunja Marković

Izvor fotografije: pinterest.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.