Prvi susret sa Deda Mrazom

Moj prvi susret sa Deda Mrazom bio je katastrofa. Optužila sam ga da je lopov.

Bila je to zima davne 1987. godine. Najmlađi član naše porodice se spremao da upozna Deda Mraza. Moja prva svesna Nova godina, u smislu da sam konačno ja postala svesna da treba da dobijem poklon i da će tako biti svake naredne godine (mislim da sam te godine  i odlučila da novu godinu uvrstim u omiljene praznike).

O tome kako treba da dobijem poklon, kao i o svim mogućim varijacijama šta bi to moglo da bude, neretko prelazeći u množinu,  uredno sam obaveštavala svoje roditelje svih 12 kilometara, koliko je naš fića prelazio brzinom od 3 kilometara na sat, jer da je išao imalo brže, nova godina bi nam počela kupovinom novih kola.

deda_mraz_blacksheep.rs

Sedela sam pozadi i nisam prestajala da pričam, ceo put. Sve me interesovalo, ne znam kako da vam objasnim, ali ne upoznaje se Deda Mraz svaki dan, pogotovo ne kad imaš četiri godine, morala sam biti potpuno spremna, nikakvo brukanje nije dolazilo u obzir, nikakav propust nije smeo da se desi sa moje strane, ja sam morala da dobijem taj poklon. Moje studiozno pripremanje za susret svodilo se na postavljanje pitanja za koja verujete da vam ih niko nikada neće postaviti. Kao na primer, ako jedan irvas mora da piški, je l’ deda mraz stane usput? Da li onda i drugi irvasi idu da piške? Da li Deda Mraz sme da jede u sankama i zašto on stalno nosi jedno isto odelo, a mene teraju da se svaki dan oblačim. A oblačenje, to je bila posebna priča, i morala sam da ćutim. Kasnije sam tek otkrila da se to zove emotivna ucena, ali to tek u drugom srednje kad sam kao predmet dobila psihologiju, kao i da rečenica „Ako to ne obučeš, nećeš ići“ nije baš pedagoška rečenica, zato sam  tada ćutala, morala sam da idem po cenu – haljine. Sva u roze boji. Roze pliširana haljinica, koja nije imala nijednu fleku, samim tim je i izgledala kao da nije moja, bele čarapice, nove čiste roze cipele, dve roze mašnice na mojoj glavi, kao da jedna nije bila dovoljna, i vrhunac modnog ushićenja moje majke – roze bundica, koja je trebalo da mi da princezast izgled. Princeze nemaju karakter gusara. Ta princeza je uljudno objasnila roditeljima da, pošto već nije obukla ono što je htela, plavi šešir na glavi i kamion koji je ponela neće ostaviti kod kuće. Ćutali su. Kako i ne bi, poslednji put kad su mi obukli haljinu koju nisam htela, posle jednog dužeg razumnog „hoćeš  – nećeš“ razgovora, diplomatski sam završila raspravu tako što sam  okrenula tanjir supe sebi na glavu, znajući  da nemam drugu haljinu i da će morati da mi obuku pantalone. Moji su ipak bili ponosni na mene. Kada je fića konačno dostigao svoje odredište i parkirao se na parking Narodnog pozorišta, jedna stvar mi nikako nije bila jasna, kao na primer – zašto Deda Mraz dolazi u pozorište, gde su tu jelka i velika crvena stolica, kao i gde su pokloni? I dok sam se trudila da roditeljima objasnim kako su sigurno pogrešili, i kako tu nema dotičnog od kojeg očekujem poklon, a mama se trudila da ostanem suva i čista, dugoočekivani susret se dogodio, ali ne onako kako sam ja zamišljala, a sigurno još manje kako je Deda Mraz očekivao.

plakanje_i_Deda-Mraz_blacksheep

Na parkingu dva metra od naše bele strele (kako su moji voleli da zovu naš auto, čak smo imali i igre u kojima bismo pisali na papiru potencijalna imena motornog člana porodice, pa bismo ih izvlačili iz šešira i proglašavali pobednika. Tata je od varjače pravio mikrofon, a mama tapšala i terala mene da delim uzbuđenje. Ako mislite da je to smešno treba da čujete i za plavu pticu – juga kasnije kupljenog), parkirao se auto. I sve bi bilo u redu da iz istog nije izašao Deda Mraz. Mogao je neko da mi kaže, mislim, za to služe roditelji, ali kod dela u kome je isti počeo da cima ključ u bravi gepeka i da vadi stvari iz njega, najmlađi član naše porodice nije uopšte ramišljao da postavi pitanja,  rešio je da se oglasi svojim otkrivenim sopranom i da viče: „LOPOV“, „UPOMOĆ”, „LOPOV“… Urlam, bokte, k’o na demonstracijama, ali mama i tata ne shvataju ozbiljnost situacije, čak se i smeju, a ja zapela – lopov, pa lopov (tako sam isto „zapela” na italijanskoj granici kod rečenice „Bon giorno“, koju nam je uputio carinik, i od istog pokušavala da saznam ko je šta „ćor’no” i kako je kafu i kasete sakrivene ispod sedišta tata platio, ne ukrao. Nismo više išli u Italiju).

Međutim, ovoga puta nije mi bilo dovoljno što sam samo vikala. Trenutak u kome sam prišla i šutnula ga, direkt u cevanicu, pred svim onim sablažnjenim ljudima, koji su okretali glavu svojoj deci, koja su se već horski spremala da otplaču jednu partiju, sad kad razmislim, bio je presudan za sve kasnije godine kada sam se bunila što pokloni za Novu godinu nisu bili ono što sam očekivala.

Ispostavilo se da nije bio lopov, doduše, godinama kasnije. Danas krivim roditelje. Kako sam mogla da znam da Deda Mraz u Zrenjanin dolazi zastavom 101, a ne sankama? Lepo je trebalo da mi objasne, roditelji od vas treba da prave čoveka. Kreće se od malena, a oni vas od malena lažu, a posle tuku i kažnjavaju kad stečeno znanje primenite na njih. Nepravda. Imala sam četiri godine, i, ponavljam, nisam znala za zastavu.

deda_mraz_blacksheep.rs (2)

Epilog

Upoznala sam Deda Mraza, jedino se na mojoj slici nije smejao, a ja sam bila manja od makovog zrna, jer sam morala da dobijem onaj poklon.

Danas imam 28 godina. Verujem u Deda Mraza i ne dovodim u pitanje njegov transport, iskupljujem se za onu dreku koju sam digla te davne decembarske noći, uredno kitim jelku svake godine i svakog prvog januara ustanem prva, dok svi još spavaju, prvo pogledam kroz prozor da vidim da nije slučajno parkirana neka zastava ispred zgrade, a onda pogledam ispod jelke, gde rukopisom mojih roditelja na poklonu sa mojim imenom piše da me vole.

Autorka: Julija Dukić

Fotografije: tumblr.com, kron4.com

Nema komentara

Ostavi komentar