23 jan Prostitutka

          Gdje su mi proklete cigarete? A, evo ih.

          Nemoguće je početi dan, a da se ne zapali jedna cigareta. Ona najbolje uništava ukuse prethodne noći.

          Jutarnje sivilo za mene ne postoji. Obojeno je tonom šminke, koju ne skidam kad krenem na spavanje. Jednostavno nemam vremena. Tempo me ubija. Nešto što je bilo najobičnija svakodnevnica, polako se pretvara u svakodnevne muke. Povraćanje je najgore. Dok napinjem grlo do oticanja, vidim jednu stvar- šivaću mašinu! Nije mašina to što me rastura na kognitivnom nivou, nego ono što ona predstavlja, njeno neprestano kretanje gore i dole. Vizija koja me ne napušta.

          Moja soba je moj komadić raja.

          Nigdje mi nije ljepše nego ovdje. Ne plaćam veliku kiriju, jer ne mogu. Nemam troškova održavanja, jer nije moja. Opet, ima sve što mi treba. Krevet, pokrivač i jastuk. Ovdje mogu da legnem, zažmirim i prepustim se vizionarstvu. Volim da razmišljam o opcijama, ne zaluđujem se previše plebejskim maštarijama, jer bih i od njih vjerovatno počela povraćati, a mašinu želim da vidim što je rijeđe moguće. Opcije su moja stvar. Stavljanje na vagu mogućnosti i realnog stanja je nešto što me sprečava da poludim. To mi je neophodno, to je jedino što me opušta. Jer i sve ovo je jedna od opcija, ako se gleda iz prave perspektive.

          Doručak ne jedem nikad.

          Iskreno, gade mi se ljudi koji doručkuju. Hrana je u današnje vrijeme dostupna svuda i u svako vrijeme, tako da nije neophodno glumiti postojanje rutine i brige o zdravlju. Jedem kad stignem, kad sam gladna, bez puno razmišljanja o onome što šaljem put želuca. Komadići splačina koji se služe po rupama koje sebe hrabro zovu restoranima sasvim solidno služe svrsi, tako da se za obroke ne brinem.

          Šminkanje.

          Vrijeme je za korekciju. Moja šminka je moj zaštitni znak. Neonska reklama, nešto što me odvaja od drugih, monohromatskih krugova sa iscrtanim osjećanjima, pokušaja ljudi koji izgledaju zato što moraju. Volim da se šminkam polako i temeljito. Nanosim sloj po sloj i idem redom- namažem lice kremom, stavim puder, rumenilo, pa pređem na oči. Lajner, sjena, kreon, maskara, zatim karmin. Moj ritual posvećenja samoj sebi. U tim trenucima, nisam ni u sobi. Sama sam sa svojim licem, koje gledam u ogledalu. Nanoseći šminku posvećujem sebi izgubljeno vrijeme, vraćam u nepovrat izgubljene godine i putujem u prošlost, tamo gdje je sve bilo drugačije, jednostavnije…

          Nije uvijek bilo ovako…

          Nekada su mogućnosti pretezale na kantaru života, donoseći radost u svaki dan, stvarajući želju da se ustane, ode tamo negdje i uradi ono nešto. Sada je to puka maska. Slika koju slikam na sebi da se podsjetim nečega što je otišlo od mene, vinulo se u visine kao mjehur zraka u dubokoj vodi, ostavljajući me sa teškim sidrom i debelim lancem oko nogu, da gledam, sjećam se i ovom slikarskom parodijom izgledam kao da je sve još uvijek tu, iako nije.

          Prolazak vremena nije stvar sa kojom se lako pomiriti, uglavnom zbog toga što svi u sebi gaje nakaradni ideal besmrtnosti. Pustiću život da se dešava drugima, jer to nije stvar koja se mene tiče. Ja sam mlada, ja sam kul, ja radim što niko neće, ja sam nadolazeći talas promjena o kojem svi pričaju. Uzimam barjak napretka i kročim naprijed ispred svih, prsa u prsa sa konzervativnim seratorima kojima se gadi princip beskrupuloznosti.

          A onda, prođe petnaest godina…

          Pogledam lice i vidim da se smežuralo… Kosa izgleda kao predivo od kojeg je odustala neka lijena baba, a svo pranje, farbanje, feniranje i friziranje odnosi ćubu po ćubu, te se sve više pojavljuje proplanak, koji za mene može samo značiti povlačenje iz posla.

Vrijeme je da se krene.

Nemam neko posebno precizirano radno vrijeme. Uglavnom, na posao krenem kad osjetim da sam nakupila dovoljno duhovne snage da izdržim desetak- jedanaest sati na nogama.

Jutra su sva ista.

Komunalna služba, u ovo toplije doba godine revnosno obavlja svoj posao pa su ulice oprane i stvaraju sparinu u nadižućem talasu toplote. To ovaj grad još više pretvara u močvarnu baruštinu, što bi bez sumnje bio da se božanska ruka odluči oprobati u basnama. Osjećam se kao da hodam po govnavoj žabokračini. Toplota nikad nije bila moj prijatelj, samo unese nervozu u mene, još kad znam da moram čitav dan provesti na trotoaru, statusnom simbolu građana koji su do juče navlačili vunene čarape preko opanaka i stavljali se u životnu opasnost kad pođu u nešto što se sad zove toalet, situacija počne da se progresivno pogoršava.

Svaki susret je bitka.

Javna tajna mog posla, između ostalog, nosi sa sobom beneficije poput otvorenog prezira lokalnih šmizli koje rade iste ili gore stvari, samo pro bono, otvorene zgađenosti mojom pojavom od strane starijih, prefinjenih dama koje nisu prošle ništa u životu, a kojima bi i Japanke pozavidjele na poniznosti i povučenosti, do zaintrigiranih muškaraca, koji ne mogu sebi pomoći, pa krajičkom oka posmatraju moje tijelo, a maštu upošljavaju punim kapacitetom, čineći time sebi jalovu uslugu koja će se završiti isprskanom wc šoljom i crvenim obrazima.

Svaki put kad neko naiđe, moram da glumim drugačiju ulogu. Moram da se pretvaram da sam nadobudna kučka, a sekund kasnije sam najumiljatija mačkica koju je ovaj grešni svijet istresao iz svojih njedara. Jedan trenutak iz mojih očiju se vide pakleni plamenovi, a već sledeći sam totalno zbunjena mala djevojčica nevinog pogleda, kojoj samo može pomoći ovaj prolaznik koji je pun samopouzdanja, moj izbavitelj!

Dvoličnost je teg.

Ovo igranje uloga je nešto što mi dušu zaliva vrelim olovom. Gluma je sa vremenom postala interno vrištanje u agoniji, jer negdje usput nestala je moja ličnost, ono što imam kod kuće, a izronila je sva sila šljama, koju su na površinu izvukli narcisi socijalne kreme, koja je pri tom buđava. Iz te buđi, nad jezero moje duše naginju se čitavi bataljoni lakomislenih šupljoglavaca, kojima spremno serviram nešto što će ih podsjetiti da su oni u stvari dobri, da postoji neko gori. Svi su oni fini sinovi, očevi, braća, radnici, gazde i sve ostale uloge koje su ih zapale silom, te će sad da pokažu da zaslužuju da budu najgora bijeda, jer je njihov unutrašnji moralni magnet obrnuo polaritet i sad ih vuče da isprobaju nove prioritete, koji su se pojavili ko zna odakle. Svi oni zajedno, a i ja sa njima, glumimo u predstavi koja se neprestalno ponavlja, gradeći njihov ego, a rušeći moj. Svaki put kad odigram ulogu koju moram, moje istinsko ja nađe dublji kutak u mojoj duši u koji se povuče, da bi tamo ostalo do sledeće uloge, koja ga po pravilu gurne još dublje u pozadinu mog postojanja.

Ovo je opcija koju nikad nisam uračunala u svojim vizijama. Zbog toga me je odvukla na mjesto sa kojeg nema povratka. Etička nula. Sve je moguće, sve je u redu, sve se može dogovoriti i pogoditi, ako se prave stvari nađu na vidjelu u toku dogovora.

Prva mušterija.

Najviše volim kad mi radni dan počne sa nekim od redovnih. Čovjek koji zna šta hoće, ne stidi se da to kaže i da pare unaprijed, nekako uspije da nametne atmosferu uspješnog poslovanja. Ukoliko sve prođe kako treba, a u velikoj većini slučajeva prođe, moj radni elan se podigne, mada nisam sigurna šta je tačno moj radni elan, ni da li je dizanje ono što on radi, tek osjećam se bolje i spremna sam da dočekam široki dijapazon besramnika. Oni su kao kiša. Treba biti strpljiv i čekati, na kraju će se sigurno pojaviti. Doći će u svojim autima i dobiti ono što žele. Samim tim njihov će se svemir vratiti u ekvilibrijum, spustićemo zavjesu, popakovati rekvizite i čekati da neka sila ponovo gurne njihovo postojanje u disbalans.

Najgore je izaći iz auta po svršenom činu.

Iskreno, kad se sve završi, osjećam se jako prljavo. Kada otvorim vrata i stupim nazad na trotoar, kao da sam na glas objavila šta sam upravo učinila. Prva mušterija se desi ranije prije podne, dok su svi još budni i obraćaju pažnju na svijet oko sebe. Tad, upravo u tom trenutku, za mene počinje da se okreće novi krug, a njihov prezir nastavlja tamo gdje je stao. Kao dijete koje je uhvaćeno u krađi žvakaće gume, postiđeno gledam i pokušavam da se povučem pred optužujućim pogledima, ne okrećući im leđa, dok šivaća mašina kuje svojim ubitačnim ritmom, svirajući himnu ludila pred kojom panično bježim.

Nema vremena za predah…

Sledeći očajnik samo što nije stigao. Sve što treba uraditi je podići palac u zrak i namjestiti značajni, zavjerenički kez. Poslije toga, sekunde su u pitanju.

O Bože, evo nekog novajlije!

Uvijek je teško sa onima koji su prvi put u situaciji da posluju sa mnom. Tada više moram da budem majka nego ljubavnica. Treba im vječnost da uopšte pogledaju u mene, zato ja obično momentalno preuzimam inicijativu, što dovodi do nelagode i zbunjenosti, te nekakvog dječijeg stida, koji mi se pomalo gadi. Osobe koje ne prezaju od prevara, laži, krađe, ko zna, možda čak i ubistva, imaju ogroman problem kada je zadovoljavanje osnovnog nagona u pitanju. Nikako ne mogu da prevale preko usana te čarobne riječi, koje će im omogućiti da daju sebi oduška, a meni da preživim. Zato moram da ih tetošim i ohrabrujem, da im govorim da je u redu, da to nije ništa neobično, da ću im uraditi što im prije mene SIGURNO niko nikada nije uradio, i tako dalje. To je ta etička nula. Sve je ovo dobro i ispravno, samo treba malo iskriviti perspektivu, izbaciti sliku žene i djece iz glave, otkopčati šlic i opustiti se.

Jedna stvar mi ipak nije jasna.

Nije mi jasno zašto patetičnu kvazi-akrobatiku koju izvode kod kuće, cimajući se tamo-‘vamo na svojim ženama, zovu seksom. Nije to seks. To čak nije ni izgovor za impotenciju. Žao mi je njihovih žena. Ako pustim jednog od ovih mačo arhetipova da vodi glavnu riječ, brzo dođe do razočarenja. Neću lagati, ja iz ovog ne izvlačim samo pare, zato mi je stalo da sve ovo liči na nešto. Međutim, ukoliko „dase“ igraju vodeću ulogu, situacija brzo postane očajna.

Zašto?

Zašto se toliko iznenade stvarima koje bi u seksu trebale biti svakodnevne? Gledaju u mene razgoračenih očiju, punih divlje nevjerice, trzaju se kao da im je prvi put. Šta se dešava sa ovim svijetom? Gdje su nestali divlji jezici koji nekontrolisano palacaju kada treba da se na sto izbacuju stvari koje se, negdje u dubini duša, ne tiču nikoga? Gdje su hrabre ruke, koje gestikuliraju obećanja i kletve u novo, bolje doba, koje će nam dovesti nove nivoe isprazne patetike, omogućavajući nam da se osjećamo kao krivci kada nismo krivi, i kao dužnici kada nismo dužni? Gdje je sve to? Palo u vodu pred jednom običnom prijateljicom noći, u po’ bijela dana!?

U takvim trenucima zamrzim život.

Zaista ga zamrzim. Nepravedna kučka koja okreće uloge i tlači one koji se ne boje boriti za sebe, a daje sve kukavicama kojima nikada ne smiješ okrenuti leđa zbog noža koji su sakrili iza lažnog osmjeha! Pretvrtljivi, dvolični gadovi se nalaze na svakom iole značajnom mjestu u današnjem svijetu, odakle zagorčavaju život svima i svemu, samo zato što kod kuće ne smiju reći da je čorba hladna, a meso preslano. No, oni će svoju frustraciju već ispoljiti negdje, na nekome, oni sve mogu da kupe za pare. Šta je, sa druge strane, život ostavio meni, jednoj običnoj duši na dnu? Ostavio mi je tovare tuđe sramote, koje gutam svaki dan na zadnjem sjedištu auta, parkiranom na nekoj stranputici. Sve što ja imam od života je razrađen vrat, koji se, kao glava šivaće mašine, kreće gore-dole svaki dan, cijeli dan, izluđujući me svojom omniprisutnom ironijom, čineći da sve izgleda kao da mi se smije i ruga.

Povraćam.

Ovo je neizbježan dio posla, kao i sve ostalo. Kada me moje vizije počnu proganjati, ne ostaje mi ništa drugo nego da povraćanjem, mojom metaforom pročišćenja, pokušam izbaciti iz sebe gadosti koje se nakupljaju nedorečenošću savršenih ljudi u savršenim porodicama. Povraćam i gledam kako se film odmotava unazad, sve se vraća u prvobitno stanje, dani i noći se mijenjaju u moju korist, sve vodi ka početku. Povraćam lica koja vidim svaki dan, koja stalno srećem, a ne želim biti ni blizu njih, gledam ih, a ne želim da ih vidim.Povraćam boje i vraćam sve u stanje bezosjećajnog sivila, sivila u kojem ne postoji ništa osim kratkoročnih ciljeva, koji će biti ostvareni mnogo prije nego što padne mrak i vratim se kući.

Crne sekunde obamrle svijesti.

Tako bi se mogao nazvati tok ostatka radnog dana. Sve što mi se do sad desilo, desi mi se svakog dana. Svakog dana dovedem se na ivicu nervnog sloma, pogledam u ponor nesvijesti, a onda se trgnem i zakoračim nazad u ništavilo. Od tog trenutka na dalje, sve se svodi na rad lišen bilo kakvog razmišljanja i emocija. Dobila sam što mi je trebalo, a i ono što nije, tako da sad mogu da se ponašam kao profesionalac, što smatram da zaista jesam, bar od ovog trenutka nadalje. Postavljam psihičku barijeru oko sebe, gradim se od spoljnjih uticaja i dejstvujem. Radim. Radim mnogo. Više nema stida. Prošao je veći dio dana, sada su svi toliko obamrli i opterećeni, da bih mogla ostati gola čitavo vrijeme, a da me niko od pješaka, radne klase, uglađenih gospođa, lokalnih šmizli i ostale sirovine koja tvori popodneva u malim gradovima ne primjeti, jer više nikome nije stalo ni do čega. Ovo su trenuci kada su svi oni puki robovi rutine.

Predveče.

Ovo je početak posljednje etape svakodnevnog maratona. U ovom periodu najviše radim sa mladićima koji samo žele avanturu, što je dobro, jer pred kraj radnog dana stvarno nemam snage da se nosim sa ostalim staležima. Oni su u ovo vrijeme, srećom, zaključani iza rešetaka životnih obaveza, jednom nogom u bračnim gvožđima, glave u utoru giljotine zvane tv program. Ovo je, takođe, period u kojem mogu da svratim do neke od mnogobrojnih kafana i popijem piće. Pivo ili votku, sa nekoliko cigareta u prilogu, konzumiram s nogu i na brzinu, jer se moram vratiti na trotoar, moj borbeni položaj, odakle ću prihvatiti napade nadolazećeg talasa mladih bludnika. Ponekad se desi da nešto zaradim u samoj kafani, no takvi su trenuci stvarno rijetki.

Ljudi koji provode život u kafani su tamo da bi pobjegli od onoga što ja nudim, tako da se uglavnom srećem sa nijemim prekorom, jer ih svojom pojavom podsjećam na nešto zbog čega su emotivno stradali. Oni su određena vrsta svemirskih putnika. Očiju prikovanih za tv ekran, misli šalju u najdalje galaksije ove vaseljene, konstantno dolijevajući alkohol u rezervoar svojih svemirskih brodova.

Noć.

Konačno, grad je utihnuo. Auta sad rijetko prolaze, pješaka više nema, sve je utihnulo. Trenutak je za zadnju cigaretu vani, u iščekivanju još jedne duše koja želi utjehu, ukoliko se takva pojavi. Ovo su trenuci kada se osvrćem i sagledam dan koji je iza mene. Iako isti kao i svaki drugi, nastojim da nađem jednu stvar po kojoj ću ga pamtiti, jer je u svojoj biti on bio jedinstven, na neki način neponovljiv. Više neće biti takvih dana, kao što neće biti ni istih ljudi, niti ičega drugog što će se ponoviti na ovom svijetu.

Boca votke.

Ovo je moja verzija sredstava za smirenje. Obavezni alat, ključ kapije snova. Odlazim do marketa koji najduže radi i kupujem svoj omiljeni brend. Težina boce u najlonskoj vrećici je okrutan podsjetnik na nedostatak snage, na iscrpljenost koja se poput biljke puzavice penje uz moje noge i ide prema glavi. Koncentracija me polako napušta, počinjem da se opuštam protiv svoje volje. Moje tijelo je bijesni pobunjenik koji odnosi pobjedu i polako stiče nezavisnost, bježeći, umorno, od moje duše, koja još nije završila sa dnevnim aktivnostima. Pravim kompromis, dajem obećanja, neka izdrži još malo, samo još malo.

Gazdarica je pretposljednja stanica.

Uvijek svratim do nje, gdje zajedno načnemo flašu i podijelimo koju mudru misao, igrajući se svevidećih boginja koje su se skupile da plešu i piju ambroziju. Volim svoju gazdaricu. Ona mi je jedini prijatelj i sagovornik, jedina utjeha, bez predrasuda, bez stigmatizujućih rečenica sastavljenih od jedne riječi, koje ne služe ničemu. Dobro zna ko sam i šta sam, i kao da me zbog toga još više voli. Nikada neće saznati koliko sam joj zahvalna, bar ne od mene. Ne smijem spustiti gard i otvoriti svoju dušu, nikome i nikada. To bi bio kraj mene i kraj mog poslovanja. Ako bih jednom počela, nikada ne bih stala, previše toga nisam rekla u svom životu i nemam namjeru da počnem sada, kada je posljednji voz napustio stanicu i juri dalje, a ja mu mašem, svjesna svega što je odnio sa sobom. Upravo kada dođem u iskušenje da prolijem sva govna pred nju kao razbijena tuta, znam da je došlo vrijeme da se popnem u svoju sobu. Ljubim je na rastanku i želim laku noć, uz obećanje da ćemo sutra ponoviti isto.

Napokon kući.

Četiri zida, jedna vrata, jedan prozor, krevet i ormar. Dom. Sjedim naslonjena na zid, sa čašom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci. Sjedim i plačem. Plačem zbog svega što jesam. Plačem zbog svega što mi se dešava, zbog nepravde, situacije u kojoj se nalazim, iz koje ne vidim izlazak, ne samo u skorijoj budućnosti, nego nikada.

Plačem i zbog svega što mi se nije desilo. Plačem zato što nemam, kuću, muža, djecu, obaveze prema njima, zato što nisam donijela pravu odluku u pravom trenutku, propustivši da primjetim da se sve kreće munjevitom brzinom, da nema vremena za oklijevanje i neodlučnost.

Najviše od svega, plačem zato što više uopšte ne znam ko sam.

Ko sam ja?

Mašina. Šivaća mašina, koja pravi šavove na pukotinama društva, zadržavajući krvavo perje da ne poleti u oblaku. Drvena motka koja pokušava da nadomjesti betonski stub, svakog trenutka vrišteći do pucanja pod ogromnim teretom. Cement između cigli, vezivno tkivo koje u ravnoteži drži ludilo i razum, odvojene na sigurnoj udaljenosti, sprečavajući potpuni haos. Niko i ništa bez nikoga i ničega. Prah i pepeo, koji će, kao i toliki prije, biti zameten neprimjetno povjetarcem sudbine, raspršen po istom asfaltu na kojem svakodnevno stojim.

Autor: Damir Stakić

Fotografije: thetimes.co.uk, blogspot.com, ksoo.com