28 dec Pričala mi jedna cura o jednom početku…

Kaže srela ga je u svom i njegovom rođenom gradu od 20 000 stanovnika, koji su se skupili na manje od dvije stotine kvadratnih kilometara. U gradu gdje, ba, svako svakog zna. Snimila ga kroz dim u lokalnoj kafani, među par stotina ljudi na 100 kvadrata.

„Vole se provincijalci gužvati na malim prostorima“, kaže.

Mislila je da je sve face koje lunjaju po čaršiji bez pratnje roditelja vidjela bar jednom za četvrtinu vijeka svog života. Al’ eto zajebala se. Njega nije nikad. Ni on nju.

Ugledala ga, okrenula se za njim k’o kakvo kršno muško za kratkom suknjom i stahovitim batkom. Džaba što lampica na telefonu blinka, džaba što je momak poslao poruku, ona zinula za ovim bradatim mangupom.

Žensko ne bi bilo žensko kad ne bi imalo pakt s đavolom. A u ovaj pakt se umiješao i Zuckenberg. Lociraše ga njih troje u virtuelnom svijetu dok si rek’o keks. Aman, jel morao imati i ime koje joj se sviđa.

Nije ona balavica. Kao što rekoh, četvrtina vijeka u guzici. Nije ni da je svo to vrijeme držala mater za suknju. Nije uzalud sprcala godine. Naučila je voljeti na dva načina, osjetila je pravu strast, ostavljala i bila ostavljena, kaže: „Srce su mi slomili dva puta, al’ svaki put se dalo zakrpiti. Evo ga k’o novo, čeka novu budalu. Treća sreća.“

Naučila je i igrati na sigurno. Ali nikad nije naučila pobjeći glavom bez obzira od nevolje. Iako joj je ovaj bradati djelovao ko „zadnji kreten“, našla ga je u Zuckenbergovom ćitabu. Za svaki slučaj, nek’ se nađe. A onaj mali sjedi kod kuće i čeka da mu se javi. Jebeš ludo žensko.

Odmakla je noć. Popila se koja kapljica (čitaj: 681 kapljica) više i došao je vakat da se pravi fajront. Iako joj je zamaknuo iza šanka, i nije mogla da osmotri sve detalje koje je htjela, cijelo vrijeme, mašta joj je radila.

Kod kuće je uspjela skinuti šminku i baciti se u krevet, k’o mrtva. U polusnu je odnekud čula zvuk Zuckenbergov ćitaba, ali je bila previše pjana i pospana da bi pružila ruku i stisnula bilo šta na telefonu.

Jebenog li mahmurnog jutra. Neke iritirajuće vesele zrake sunca ušle joj u sobu, a njoj da bi mraka. I sna. I da je ne boli glava i tri metra oko glave. I da joj nije muka. Jebiga, mahmurluk.

Po navici, našla je telefon ispod jastuka…i imala je šta vidjeti. Onaj neki zvuk koji je sinoć čula kroz san, bio je signal za uzbunu. Aha. Bradonja lijepog imena pisao, pisao i odustao kad je skužio da je ova zaspala. Po rasporedu slova, reklo bi se da ni njemu jutro nije ništa bolje.

„Ležim i kontam kako da ustanem iz kreveta, kako da ponesem ovu pretešku glavu na ramenima i mislim o njemu, mojoj misteriji od sinoć, a Zuckenbergov ćitab se opet oglašava. Evo ga moja Misterija“, priča mi. I on ost’o u čudu, otkud žena njegovih nekih godina u Provinciji, a da je nikad u životu nije vidio. Veli, kafa bi im dobro došla.

Autorka: Žaklina Aleksandrova

Fotografija: tumblr.com