Priča o jednom snu

Ne pričam više o njemu.

Odlučila sam da mi je lakše da pišem. I sve mi to potpuno ima smisla jer su i najveći broj filmova i knjiga upravo nečiji snovi. Valjda se slova jednog sna teže izgovaraju. Nekako kada pišeš o njemu, velika je mogućnost da će se ljudi pronalaziti u rečima i poistovetiti se, ali kada se otisnu sa usana, uglavnom je sve što dobiješ dobili podozriv pogled ili neka sarkastična opaska.

Zato ću pisati i čuvati ga visoko udaljenim od realnosti i svakodnevice.

Ali, zapravo sam možda već u početku napravila grešku i izgovorila sve što se desilo i time okrzla opnu koja ga je obavijala, te se on ubrzo raspršio i iščezao u vazduhu.

Sada mi sve mi i izgleda kao jedan privid. Ne mogu da tvrdim da znam šta se zaista desilo.

Činjenica koja svemu tome doprinosi je moja sposobnost smišljanja čitavih romana u glavi od jednog dodira ili poljupca. Ma, priznajem, i od samo jedne rečenice. Čak nema tu ni nekog perioda, da može da se kaže da je to nešto trajalo dugo.

Odbijam svako priznavanje vremena kada su takve stvari u pitanju. Jer je previše relativno. Neko bi mogao da kaže kako su svi naši životi prekratki u odnosu na večnost – ja se naježim kada to čujem. Razlog: Ako od svih mogućih prideva za ovu priliku koju smo svi dobili ne znajući tačno zašto, niti ko nam je to omogućio, mi izaberemo reč prekratak – onda smo stvarno nezahvalni, nesposobni za bilo kakav izvanredni osećaj i osuđeni na jedno krajnje ograničeno bivstvo.

prica.o.jednom.snu.blacksheep.rs

Dakle, bitno je sledeće: Svesna sam da je vrlo moguće da sam sve izmislila i izmaštala (u stilu Amelie Poulain), i stoga ne želim da stavljam nikakvo opterećenje na njega usled mojih osobnih sanjarenja. Ovo govorim zaista najiskrenije.

Jer i sama neprestano imam oprečna razmišljanja o tome šta želim od svega ovoga.

U ovoj situaciji uviđam da sam sam izuzetno veliki mazohista iz razloga što mi izostanak nastavka ove priče koji bi bio onakav kako bih ja želela – upravo i tera da razmišljam više o sebi i vraćam se svemu što sam, sticajem okolnosti, zakopala duboko.

Ali sa druge strane, ipak ne mogu da kažem da nisam želela da poverujem da je stvaran. Uprkos svim strahovima koje sam saznala da i dalje nosim, uprkos tome što se sada prebojim svakog vezivanja. Nisam pričala o tome jer ne želim da to bude nešto po čemu će me zapamtiti. Ja prva ne želim nikakvu tminu u svojim danima. Samo, neke bitke sa sobom traju još uvek, pa ume da se desi da svetlo izostane u pojedinim momentima.

Žao mi je što sam poverovala da će razumeti. Opet je to moja greška, gde su se moja očekivanja pobedila u borbi sa stvarnošću.

Eto, opraštam se na ovaj način od jednog sna koji mi je delovao toliko opipljivo.

Voleći i dalje život istom jačinom, radujem se nekom novom snu, koji me, vrlo moguće – poznavajući svoju sposobnost snivanja – čeka za kratko vreme.

Možda već sutradan.

Autorka: Milica Stanišić

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.