Poslednja veza

Nepoznata prilika stajala je iza velikog i masivno isklesanog kamena. Pokušavajući da se sakrije od ljudi u koje je gledao, samo je glavu promolio iza tog kamena. Prilika nije znala otkud je ona tu. Niti je znala zašto se krije ali je jednostavno osećala da to mora učiniti.  U pozadini su se mogli čuti neki nejasni zvuci koji su podsećale na reči. Bilo je teško razaznati ih – jer, iako su ljudi govorili polutiho, glasovi se se ipak čuli.

 Ipak, to nije  bilo jedino što se tada mogli čuti. Već neko vreme, kroz uske stazice čuli su se lagani i tupi  koraci. A onda su prestali.

„Dakle, tu si! Teško je pronaći te! Pokušavaš da se kriješ?“

Na ove reči druga tvar se prenu. Pogledavši priliku naspram sebe, strese se. Prilika je izgledala čudno – izmučeno, staro, mršavo, upalih obraza što je činilo da oči prilike budu veće nego što zapravo jesu.  Ali.. Te oči… Bile su drugačije – duboke! Činile su da se posmatrač izgubi u njima. U toj tami i crnini. I kao da su ispuštale neke mnogobrojne i neobične glase očajanja, patnje i boli…

Zbunjeno i iznenađeno, prititiskajući očne kapke kako bi bolje videla, onako čkiljeći, druga prilika izusti: „Šta? Ko si ti?!“

Ipak, iako se, sa razlogom, moglo očekivati – odgovor nije odmah usledio. Umesto toga, činilo se kao da se pitanje izgubilo u toj bezgraničnom moru tmine koja se nalazila u očima.

„Hajde, hajde! Znamo ko sam…“, reče neobična prilika a onda doda: „Kriješ se, je li?“

„Šta želiš?“

„Pa rekoh malopre – tebe! Prođoh uzduž i popreko tražeći te. Svuda, samo ne ovde. Premda je ovo najlogičnije mesto.“

„Mene?! Zašto mene?

„Nedavno si prošao kroz jedno teško i traumatično iskustvo. Pomislih: možda ti je potrebna pomoć ili podrška. Šta god…“, reče neobična prilika podigavši ramena i pognuvši glavu u jednu stranu.

Nastupi tišina. Procenjujući neobičnu priliku i njenu iskrenost, prva prilika izusti: „Pomoć?“

Tihim glasom, neobična prilka poče da objašnjava: „Znam kako se osećaš! I znam da nije lako – život koji je iz korena biva promenjen… Znam kako je kad moraš da se odrekneš dragih ljudi… Činjenica da ih nikada više nećeš videti, da nećeš uživati u njihovom društvu, smehu, da im brišeš suze, utešiš ih, bodriš ili pomiluješ… Da je sve ono što je za tebe predstavljalo sreću, radost, tugu i patnju, više neće postojati… Razumljivo bi bilo i da zaplačeš.“

Sumnjičavo prilika reče: „Ko si ti? I zašto misliš da znaš nešto o mom životu?“

„Ime nije bitno. A znam zato što sam bio prisutan kada se sve to desilo.“

„Sve?“

„Saobraćajna nesreća…“, odgovori neobična prilika pokušavajući da podseti svog sagovornika.

Slike sećanja počeše da naviru.

Vožnja automobilom.

Na suvozačkom mestu je njegova supruga, a pozadi su nemirno sedeli njihovi sin i ćerka.

Razgovor… Smeh… Pogled u retrovizor. Usne se raširiše u iskreni osmeh sreće – teško opisive sreće… Muzika…

Još jedan pogled u retrovizor. Pažnju sa dece skreće mu sitna stvar koja, poput mušice, igra levo-desno. Isprva, stvar je još uvek mala da bi se jasno razaznalo o čemu se radi. Svakim narednim trenutkom, stvar postaje veća. Jasnija. Kamion.

Vozač daje sve od sebe da umiri svoj kamion ali mu ne polazi za rukom. Ubrzano približavajući se automobilu, vozač kamiona gubi kontrolu nad njim.

Oči se naglo raširiše a vilica spusti. Lice posta bledo, puls se ubrza. Nalet adrenalina… I kamiona.

Šok.

Neverica.

Lice nesrećnika poče da podrhtava. Obrve se približiše i blago se zakriviše nagore. Mišići oko očiju se napeše, oči zasuziše a brada zadrhta.

Neobična prilika nije progovarala.

„Ne!“, reče nesrećnik zagledano u daljinu odmahujući glavom. Neverica. „Ne, to nije istina!“. Glas mu je već podrhtavao a brada igrala. „Ovo se meni ne dešava! Ne!“ Oči se napuniše suzama. „To je nemoguće! Ovo je san!“

Suze potekoše.

U grudima je osetio kao ima sve manje prostora da njegovo srce normalno radi; kao da mu nešto poput kandži steže srce – sve do trenutka kada kandže obavijaju srce. Srce jedva da je moglo da se skuplja i opruža. Nije mogao da diše.

Želeo je da vrišti od bola. Želeo je da beži koliko su ga noge nosile. Da nestane. Mislio je ako pobegne da će se sve promeniti, da će se sve vratiti na stanje pre nesreće.

Nije mogao ni da se pomeri. Obamrlo telo nije ga slušalo.

„Ja?! Zašto baš ja? I zašto sve meni da se loše desi? Zar nisam dovoljno patio u svom životu? Šta sam ja Bogu zgrešio?“, poće on iz očajanja. „Zašto je morao mene da kazni? Moja supruga! Moja deca!! To nije fer! Oni nisu ništa zgrešili! Pa oni su samo deca – čitav život je bio pred njima. Zašto, ali zašto Bog nije uzeo mene umesto njih?“, poče da urla iz sveg glasa.

Obamrlosti tela je prošla. Ali su zato njegove emocije bivale sve jače. Nevericu su brzo smenjivale ljutnja, bes da bi na kraju poprimile osobine gorčine. Želeo je da iskali svoj gnev što je moguće više. Hteo je da uzme neku metalnu cev i da je udara u vreću ili džak, poput dece koje udaraju u pinjatu. A onda se opet setio svoje dece.

Podigao je ruke, hitro ih skupio u pesnice i namrštenog lica počeo da mlatara ruke pred sobom.

Nije razmišljao. Preplavljen naletom snažnih emocija nepravde i boli, udarci nesrećnika postajali su jači, učestaliji i usredređeni u jednu tačku – neobičnu priliku. Svakim narednim udarcem glava neobične prilike kretala se nekontrolisano i bez reda – gore, dole, levo, desno. Kako je bes rastao, tako je rasla i brzina i jačina udaraca. Nije samo glava dobijala udarce, već i grudi, ruke, stomak… Poslednji udarac u stomak natera neobičnu priliku da se presamiti napred i ona pade na kolena.

Napokon, nesrećnik shvati – bes usmerava prema prilici koja nije kriva za ono što ga je snašlo.

Naglo prestaje sa udarcima.

Osećao se čudno. Pokušavao je da udahne duboko nekoliko puta ali nije mogao. Sve ovo je bilo previše za njega! Nesrećnik pade na kolena a onda šakama osloni gornji deo svog tela na zemlju. Od siline udaraca i svega što ga je snašlo, iscrpljen izgubi svest i pade na zemlju.

Prošlo je nekoliko minuta a nesrećnik se nije vraćao k svesti, a onda lagano poče otvarati oči. Sve što mu se desilo bilo je previše za njega. Izgleda da nije bio jak koliko je mislio da jeste.

Očajan, nesrećnik se pridiže i nasloni na ogroman, čudno isečen kamen. Pridigao je noge a ruke stavio na kolena. Spustio je glavu tako da je ona pala između njegovih ruku. Pokušao je da se smiri i uravnomeri disanje i rad srca. Bilo mu je potrebno nekoliko minuta da se smiri i pribere misli.

„Izvini!“, reče podižući glavu i gledajući u svog sagovornika a onda, odmahujući glavom nastavi: „Nije u redu da svoj bes iskalim na tebe. Samo, nije mi nešto nije jasno.“

„Šta?“

„Zašto nisi pružao otpor? Besomučki i divljački sam te udarao. Zašto nisi ništa preduzeo? Zašto nisi uzvratio?!“

„Ne baš tako davno bio sam tu gde si ti sada. I znam šta osećaš. Znam da ti je bilo potrebno da svoj bes usmeriš na nešto – makar to bio i ja. Jedino tako bi mogao da se smiriš i razmisliš o svemu.“

„Ali, zar te nije bolelo?“

„Naravno – više nego što možeš i da zamisliš. Ali znam da bi ti to što si uradio dosta pomoglo i olakšalo ti. Na neki način, verbalizovao si svoja osećanja. A znam koliko ti je to bilo teško ranije da učiniš.“

„Verbalizovao? Ali ja sam te skoro na mrtvo prebio.“

„Na mrtvo? Hm… Priznajem – tvoji udarci su bili jaki ali ne baš toliko jaki. No, to nije bitno! Bitno je da si sve što si tada osećao sada, kroz udarce i pesnice, izbacio iz sebe. Sada si mirniji, zar ne?“

„Da. Pomalo iscrpljen…”

„To je potpuno normalno. Izliv besa ti je pomogao da iz sebe izbaciš sav bes. Kada proživljavamo veliki napor, sva naša snaga usmerena je ka tome da taj napor savladamo. Posle toga sledi pražnjenje. To je ono kad ljude sustigne umor.“

„Osećam se tako skrhano. Bespomoćno.“

„Ništa neobično.“

„Mogu li nešto da učinim da se vratim u svet živih?“

„Bojim se da ne.“

Na ove reči, nesrećnika opet obuze ista ona tuga. Podigao je glavu. Neobična prilika je sada mogla da vidi bol u nesrećnikovim očima i na licu. Blago naviše povijenih obrva, skupljenih očnih kapaka, nesrećnik je gledao u daljinu a oči kao da izgubiše fokus – kao da je gledao tamo negde daleko, u nešto neodređeno. Mišići oko usana se napeše.

„Toliko toga…“, reče nesrećnik neodređeno.

Neobična prilika upitno blago nakrivi glavu kao da govori: „Da… Nastavi dalje…“ Ovaj potez prilike osta neprimećen jer odmah nakon njega nesrećnik poče da klima glavom u znak neverice. A onda nastavi dalje: „Toliko toga smo želeli, planirali. Aida, moja supruga i ja.“ A onda je ispustio zvuk u znak klonuća duha.

Sećanja su počela da naviru. Započeo je svoju priču…

Neznanac je samo slušao. Nije želeo da prekida nesrećnika. Želeo je da mu prepusti slobodu koja mu je bila potrebna kako bi ovaj ispričao svoju priču. Ganut svakom narednom pričom, neznanac je postajao sve bliži nesrećniku – u emotivnom, psihičkom i fizičkom smislu.

U jednom trenutku, neobična prilika sede kraj nesrećnika, prigrli ga a njegovu glavu nasloni na svoje grudi. Čvrsto grleći nesrećnika, prilika je htela da uteši nesrećnika. I da pokaže svoju ljubav. Bezgraničnu. Bezuslovnu.

Htela je da bude tu kada je to najpotrebnije.

„Zašto?“, jecao je. Očajan, skrhan, gutajući teške knedle, nesrećnik je tražio smisao u svemu.

„Šššš! Sve je u redu! Ne brini!“ Neobična prilika pomazi nesrećnika duž desne ruke nekoliko puta a onda nastavi:  „Znam… I meni je bilo teško da se rastanem od svega… Sve ono što je život – svega toga više neće biti. Od sada, sve će biti drugačije.“

„Ali zašto?“, izustio je jecajući.

„Ponekad nam odgovori nisu tako očigledni kao pitanja. Ali, budi siguran da ćeš odgovore naći.“, reče neobična prilika odvajajući nesrećnika od sebe. Pogledavši ga duboko i toplo, nastavi: „Veruj mi – ništa nije uzaludno. Smrt je teška. I svima teško pada. Nisi usamljen u ovome. Znam da šta god da ti kažem da ti ništa neće značiti jer to neće promeniti ono što se dogodilo. Ali, znaj da sam tu – uz tebe. Želim da ovo prođemo zajedno.“

Neobična prilika opet zagrli nesrećnika koji je jecao. Na trenutke, jecaj bi se pretvarao u tihi plač; vraćao u jecaj i tako iznova. Kako je vreme odmicalo, plač i jecaj pretvorili su se u mir i spokoj.

„Kako se osećaš sada?“, upita prilika.

„Bolje. Mirnije.“, odgovori nesrećnik. Imao je osećaj kao da ga je pregazio valjak težak nekoliko tona. Bio je bez snage, krhk i slomljen.

„Mogu li nešto učiniti?“

„Već si dovoljno učinio – pružio si mi utehu i pomoć onda kada mi je bilo najpotrebnije. Na kraju krajeva, ono što je učinjeno se ne može promeniti.“

„Žao mi je ali nemam takvu moć.“

Razgovor je utihnuo na tren.

Prilika je odlagala ono što se odlagati nije moglo – obaveza se mora ispuniti a posetu privesti  kraju.

„Izvini! Ali ja sam tako sjeban i tako uništen a ti sve ovo slušaš. Zašto ovo činiš?“

„Mogu zamisliti koliko ti je teško. Ne bih voleo da kroz ovo prolaziš sam, bez ikoga, bez utehe, bez zagrljaja… Kao što sam ja.“

„Voleo bih da ti se zahvalim ali ne znam kome. Kako se zoveš?“

Prilika se nasmeši blago i reče: „Ime zaista nije bitno. Vidim tvoju zahvalnost.“

„Ipak, želeo bih da znam. To bi mi puno značilo.“

Neobična prilika udahnu duboko a potom brzo ispusti vazduh. Grizla je donju usnu. Prilika je znala da mora to učiniti ali je odlagala taj trenutak. Mrzela je trenutak kada svoje pravo lice mora pokazati. Ipak, to je bio sastavni njenog posla. Strgnuvši svoje tešku i tamnu odoru, prilika svojom lepotom zaslepi nesrećnika. Svetle, gotovo bele puti, prilika je izgledala prozirno poput duha. Duga bela kosa spuštala se duž leđa prilike. Lice je podsećalo na lice desetogodišnjeg deteta – bez bora, bez ikakvih mana. Obrve su bile tanke i izvijene a ispod njih su se krile zelene oči. Između njih nalazio se mali, savršeno izvajani nos. Usne su bile izrazito crvene. Bela boja haljine neobično lepe prilike pripijala se uz telo. Rukavi koji su se spuštali od ramena prilike pratili su ruku. Od lakata, rukavi su se uzduž delili na dva jednaka dela.

 „Aida?!“, izusti nesrećnik.Bila je to mešavina zaprepašćenosti, nade, zbunjenosti.

„Iako ličim na nju, ja zapravo nisam ona. Ja sam ono što ti želiš da budem. Uvek poprimim oblik tela one duše koja je na tebe ostavila najsnažniji utisak za života; duše koja je bila uz tebe u najtežim trenucima. Poput ovog… Moje ime je, zapravo, Morana. Neki me znaju pod imenom Abadon, neki kao Mort. Ja pripadam Uzvišenom redu Anđela Smrti, redu koji pomaže dušama da pređu i nastave dalje.“

„Ne razumem! O kakvim dušama ti govoriš? I kakav prelazak dalje?!“

„Želimire, znam da će ti biti teško da to pojmiš, ali mi nismo ovde da bismo posmatrali sahranu tvoje porodice.“

„Molim?“, preneraženo upita Želimir.

„Vidiš, tvoja porodica je živa. Oni ljudi tamo“, pokaza prstom ka ljudima koji su stojali iza Želimirovih leđa, „to su ljudi koji su došli na tvoju sahranu. Ti si taj koji je preminuo, a ne tvoja porodica.“

„Šta je onda sa Aidom, Jadranom i Mirjam?“

„Svi su u bolnici. Aida i Mirjam su u redu.“

„A Jadran? Šta je sa njim?“, upita zabrinuto.

„On je upravo prebačen na intenzivnu negu.“

„Intenzivnu negu?“

„Da.“, reče spuštajući lagano ruke na Želimirovo rame. „Jadran je do malo pre bio u operacionoj sali. Doktori su uspeli da pronađu srce koje bi mu odgovaralo. I to zahvaljujući tebi!  Zato ne mogu da prisustvuju tvojoj sahrani. Teško se bore sa time da su te izgubili. Uz to, brinu da li će Jadranova operacija proći kako treba. Aida i ti ste činili Jadranov i Mirjanin svet čvrstim i stabilnom. Ali, od kada tebe nema svet sada počiva samo na jednom stubu – Aidi.“

Kandža je opet počela da se skuplja oko Želimirovog srca. Bol u grudima. Ovog puta, bol je bio drugačiji. Prijatan, ako se za bol to može reći. Podigao je ruku i položio je na grudi. Nešto je bilo neobično – srce je bilo mirno.

„Kako mrtav mogu da spasem Jadrana?“

„Par minuta pošto se desila nesreća, automobil je zastao. Bio je to lekar tvoj sina, doktor Milenković. Pružio vam je hitnu pomoć i zahvaljujući njoj, ostali ste svi živi. Ali, ti si prošao najgore. Najpre si upao u komu i danima bio na aparatima. Pošto su izgledi za preživljavanje bili slavi, u dogovoru sa Aidom, doktor je počeo da vrši analize i utvrdio da tvoje srce najviše odgovara Jadranovom organizmu. I samo što joj je to saopštio, tvoje stanje se pogoršalo i – izdahnuo si. Pošto su rezultati analiza pokazali najveći mogući stepen kompatibilnosti tvog i njegovog organizma, doneta je odluka da se odmah izvrši presađivanje srca. Po prvi put nakon svega, Aidino srce se otvorilo i postalo je ispunjeno nadom i srećom. Međutim, operacija nije protekla bez problema. Jadranovo stanje stalno se menjalo – čas je bivalo bolje, čas loše. U jednom trenutku, bilo je dosta kritično. Doktori su se bojali da su ga izgubili. Ipak, njegov mladi organizam želeo je da se bori. I izborio se! Njegovo stanje je sada mnogo bolje. U njegovim plućima kuca tvoje srce! Tvoja smrt  značila je spasenje života tvog sina!“

Toplota koja se širila Želimirovim telom sada je dostigla svoj vrhunac. Bol u grudima je prestao…

„Prvi put kada si osetio da se kandže zarivaju u tvoje srce bio je trenutak kada su doktori od tebe odvojili srce. Drugi put je bio trenutak kada su srce uneli u telo tvog sina. Sledećih nekoliko bolova u grudima bili su oni kritični trenuci kada su se doktori borili za Jadranov život.“

Moranina priča otvorila je oči Želimiru. Pomogla mu je da vidi drugu stranu priče – Jadran će biti živ i zdrav.

Morana je pažljivo posmatrala Želimirovo lice i videla radost i sreću. Želimir je bio jedan od retkih koji su lakše prihvatili promenu bivstovanja. Obično su duše, prilikom dematerijalizacije, odbijale smrt i šta više pokušavali da se nagode sa Smrću. Čak bi išli toliko daleko da krenu da se cenjkaju sa Predstavnikom Smrti predlažući da Smrt uzme nekog drugog. Na primer nekog beskućnika. Naravno, obećavajući da neće nikome reći. Ali stvari se nisu odvijale tako.

„Kako si?“, upita Morana.

Sa toplim osmehom, Želimir odgovori: „Bolje ne mogu biti.“ Zastao je za trenutak a onda počne da odmahuje glavom: „Ipak, teško mi je da poverujem… Nekako, očekivao sam da će sve biti drugačije; manje bolno.“

Morana blago klimnu glavom a potom prisloni svoju neobično mršavu ruku na Želimirovo rame.

„Da… Veruj mi, obično biva drugačije. Ljudi ne prihvataju dematerijalizaciju tek tako. Obično se bune, ljute, vređaju, psuju. Znam kako im je – navikli su na svet koji vide očima. Ali nisu svesni da isti treba gledati srcem i dušom. U vreme bezdušnosti i odustva iskrenih emocija, prestanak materijalnog postojanja izaziva još veće poteškoće.“

Nastala tišina učinila je da se polutihi, nerazgovetni govor ljudi idalje čuje glasnije. Oboje  pogledaše u tom pravcu.

„Misliš li da bi trebalo da priđem bliže?“, upita Želimir.

„Ako tako želiš…“

„To neće ništa promeniti, zar ne?“, upita pomalo uplašeno. „Jadranovo stanje se neće pogoršati?“

Moranino lice se ozari i nasmeja. Znala je da oni čije je fizičko postojanje prestalo ne znaju zakone božanske. I, iako je ovo radila toliko dugo da se ne seća početka, iznova joj je ovo bivalo simpatično. „Ne, Jadran je siguran! Proćiće mnogo godina dok se sa njim neko od naših ne bude susreo. Ali, možda bi ti sve ovo palo lakše.“

„Nekako mi se čini da tamo ima više ljudi. Više no što bi se dalo očekivati.“

„Zašto tako?!“, upita Morana začuđeno dok joj se glava trgnu nazad. Gotovo nevidljive obrve boje poput kože same prilike se približiće u znak čuđenja.

„Šta znam… Nekako, čudno mi je videti koliko je ljudi došlo da se poslednji put pozdrave sa mnom. Nisam znao da sam bio drag tolikom broju ljudi…“ Bio je ganut prizorom.  Oči mu zasuziše. Pokušao je da sakrije svoje emocije. I da spreči sebe da ga one preplave. Pognuo je glavu kako bi se suzdržao. „Mislim da mogu razaznati reči.“

„Zaista? To je dobro, to znači da ti postaje bolje.“

„Ceniš?“

„Oh, da!“, odgovori Morana, a potom nastavi: „Veruj mi, ovim se bavim već duže vreme.“, reče uveravajući ga.

„Pa… Pretpostavljam… A kada ću biti spreman za to… To prihvatanje?“

„Znaćeš! Osetićeš to… U svakom slučaju, na dobrom si putu – već razaznaješ glasove.“

„Da… A koliko će vremena proći dok ne budem spreman?“

„To zavisi od tebe.“

Sveštenik je završio službu. Kovček poče da se spušta. Kada se kovčeg napokon smestio, ljudi su prilazili, uzimali grumen zemlje i bacali na kovčeg govoreći: „Neka mu je laka zemlja!“ i „Slava mu!“. Pad svakog grumena Želimiru je odzvanjao u glavi. Osećao je kao da ga nešto udara, kao da ga nešto pokopava i sprečava ga da diše. Ovaj deo smrti je bio uglavnom neprijatan i individualan – sve je zavisilo od preminulog i njegove snage. Svako od prisutnih krenu svojim putem a masa je počela da se rastura.

„Hajde da priđemo. Mislim da bih voleo prvi i poslednji put da vidim svoje večno konačište.“

Morana se saglasi sa tim i zajedno krenuše niz uske stazice. Bili su udaljeni nekih pedesetak metara od mesta gde će kosti Želimirove za vjek i vjekova prebivati. Vrlo brzo su stigli. Želimir pogleda u raku i vide svoj kovčeg. Setio se cene svog života. Učinilo je da sve doživi lakše jer je njegova smrt imala smisao. U tome je video i smisao svog života – da svojim duhom i voljom proširi sebe onoliko koliko je potrebno kako bi pomogao sopstveni i tuđi duhovni razvoj i sazrevanje.

Da, nije sve bilo tako crno. Zato reče: „Izlazi iz mog groba!“, oponašajući glas Zorana Radmilovića iz filma „Maratonci trče počasni krug“. Upitan Moranin pogled.

„Izvini! U pitanju je jedna komična replika iz jednog našeg onozemaljskog filma.“

„Ah, tako! Drago mi je da ti se vratio humor.“

„Mislim da sam spreman.“, reče Želimir iznenadno.

„Misliš ili osećaš?“, upita Morana.

Klimnuvši glavom, Želimir odmah odgovori: „Osećam!“

„Onda si spreman.“, reče kroz blag osmeh Morana.

Podigla je svoju otvorenu desnu šaku na gore, zatvorila je oči na trenutak i udahnula kako bi se usredsredila. Želimir pogleda u nju a potom u njen dlan i video nešto neobično. Činilo se kao da se vazduh iznad njenog dlana počeo skupljati i potamnjivati. Trenutak kasnije, u Moraninoj ruci pojavi se velika kosa. Jednim potezom alatke, ona preseče tanku vezu koja je spajala Želimirovo telo i duh njegov. A onda nastaviše dalje…

Autor: Predrag Popović

Fotografije: artflakes.com, staticflickr.com,

8 Komentara
  • Anonimni
    Objavljeno 16:25h, 22 oktobra Odgovori

    Baš je dobra priča!

    • Predrag Popović
      Objavljeno 01:33h, 24 oktobra Odgovori

      Hvala, drago mi je da ti se dopada priča. Možda je malo duža priča, ali bio sam dosta inspirisan. Inspiracija je čudo i toliko dragocena da je šteta ne iskoristiti je. 🙂

  • Snow
    Objavljeno 23:48h, 01 novembra Odgovori

    Priča je prelepa. Očekujemo još, još, još…

    • Predrag Popović
      Objavljeno 19:42h, 08 novembra Odgovori

      Hvala, Snow! Trudiću se da pronađem više vremena za pisanje pošto već imam neke ideje a nikako da ih napišem. Do sledećeg čitanja, pozdrav! 🙂

  • Olja Ristic
    Objavljeno 11:02h, 02 novembra Odgovori

    Volela bih da je tako kao u tvojoj priči… SF može biti pun emocija što pokazuje ovako ispričana priča. Uživala sam

    • Predrag Popović
      Objavljeno 19:44h, 08 novembra Odgovori

      Draga Olja, hvala na lepim komentarima. Drago mi je što vam se priča dopada. Ako je priča emocionalna, onda sam uspeo u svojoj nameri da ono što često doživljavamo kraj zapravo može biti početak nečeg drugog. 😉
      Pozdravi! 🙂

Ostavi komentar