04 feb Pokornost
Izrazom svojim tišinu dotakni,
savršena misao ljubav čisti
duboko u magli sakrivenu,
iz čijih praznina izleću crni slepi golubovi,
kidišući bolno na savršenstvo ljubavi,
noseći patnju, kolebanje.
Misli teške u ptice se pretvaraju,
što kroz dušu, ljubavlju zarobljenom,
brzo proleću.
Mišlju ovom okupaj se cela,
rukama od mesečine držaćeš vreme
u potpunom mraku,
dogorelom svećom
sa koje kaplje oznojena duša.
Bez nje, rađa se besmisao.
Prisloni uvo na kapiju duše,
oslušni tišinu,
trenutak vrebaj,
čuju se trube u boj što zovu
protiv ljubavi savršene.
Čućeš samo korak što se s raskorakom bori.
Nazireš, ali ne prihvataš,
pokornost kao tanku nit
ljubav i smrt što spaja.
Izaberi sama,
u pokornosti ljubavi smisao živi,
jabuka čiji zalogaj radost puni.
Ne pokori se prostoti,
nestaće reči, umreće misli
o ljubavi savršenoj.
Odagnaj ništavilo,
iz svakoga dana što vreba,
krilima maše iznad tvojih snova,
primamljivo,
pokornost samo tražeći.
Autor: Vladimir Vučković
Fotografije: pinterst.com
Nema komentara