Podstanari

 

 

 

Iznajmili smo ukletu kuću

sa dvorištem tuđeg detinjstva,

i zaključali u njoj neke buduće dane,

 

pa sad lutaju nestašno, od zida do zida,

i brišući prašinu, zadirkuju i mame

izgužvani život, da raskine sa stidom,

 

i promoli nos iz pretrpanog kofera…

 

osim nas dvoje, mi nemamo ništa,

samo ono što ruka ponese,

 

tvoji koraci pomeraju moje temelje –

izgovori mi ime umesto adrese.

 

Spremi hranu za nas, a poljupce za ljubav,

kad se odmori od posla, da pregrize nešto slatko,

sobe prefarbaj smehom i postaće naš dom…

 

bar na kratko.

 

 

Autor: Darko Stanković

Fotografije: pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar