05 apr Ples na kiši

Lijeno ustaje iz fotelje u kojoj se udobno smjestila samo petnaest minuta ranije i kreće prema prozoru. Sklanja zavjesu i vidi – još uvijek pada kiša. Želi da izađe van i uz zvuke “Blue in Green“ Majlsa Dejvisa zapleše najčudniji ples. Ples sa kišom i sivim oblacima koji se nadnose nad ovim tmurnim gradom i daju mu dozu fantastičnog, mističnog i pomalo stravičnog. Korak po korak, lagano, poskakuje i vrti se u krug, ispruženih ruku, dodirujući nevidljive, osjećajući njihovo prisustvo. Prepušta se džez muzici koja odzvanja u njenoj glavi. Ide tako ovim gradom čije ulice voli, ne razmišljajući šta će reći ljudi kada budu vidjeli kako pleše po kiši, zatvorenih očiju, obučena u smaragdnu indijsku haljinu, ukrašena indijskim nakitom, bosa i otkrivene glave. Negdje će me odvesti ovi oblaci tmurni, teški i umorni, svakako će me negdje odvesti, razmišlja opijena zvucima Majlsove trube koji u njoj bude sjetu, žal za nekim prošlim vremenima, vode je do zvijezda, pa je voze svemirom i vraćaju opet na zemlju. A ona tada nalazi po sebi ostatke zvjezdane prašine i, smiješeći se, gleda svoje dlanove kojima dodiruje lice. Čini joj se da je neko zove, doziva iz daljine. Eno, baš iz onog pravca dopiru zvuci pjesme “Summertime“ koje stvara Majlsova čarobna truba trudeći se da nekoga spoji s njom. Možda se sretnu na pola puta, a ona će znati koje je to mjesto kada iz suprotnog pravca ugleda čovjeka koji, kao i ona, pleše po kiši idući u susret svojoj čudesnoj polovini, ne nadajući se ničemu, ne tražeći ništa, samo vođen muzikom koja je njegova jedina vjera. Dvoje divnih ludaka na kiši – biće – kada se budu sreli. Uz zvuke “Tenderly“ dodirnuće im se prsti i oni će se tada prenuti, otvoriti oči i zagledati se jedno u drugo. Zaplesaće, puštajući da im se kapljice kiše slivaju niz crvene obraze, i priviti se jedno uz drugo. A onda, dok bude svirala “Kind of Blue“, podići će glavu s ramena svog misterioznog partnera, osmotriti ga još jednom i reći – Ja te znam. Oh, reći će on, znam i ja tebe. Kako bih te mogao zaboraviti. Ti si ona sa kojom sam nekad slušao “Strawberry fields forever“ , nadajući se da ćemo ih jednog dana zajedno pronaći. Onda će se nasmijati i nastaviti da plešu u ritmu predivne džez muzike, bez osjećaja za vrijeme i mjesto i bez straha gdje bi ih mogla odvesti.

– Opet sanjariš – začu poznati glas.
– To si ti – trže se i navuče zavjesu preko prozora kao da bi mogao vidjeti prizor koji je ko zna koliko dugo zamišljala.
– A koga si očekivala – upita smiješeći se i privuče je k sebi. – Zaplešimo.
– Ne mogu, umorna sam. Radije bih sjela i gledala TV.
– Ali danas je naša godišnjica – reče prijekorno. – Zar si zaboravila?
– Naravno da nisam – slaga.
– Večeras idemo u pozorište, kupio sam karte, daje se „Don Žuan“. A onda te vodim na jedno posebno mjesto – reče i nježno je poljubi u čelo.
– Zašto si tako divan – upita s uzdahom.
– Zato što si tako posebna – reče, gledajući je pravo u oči. – Ponekad pomislim da te ne zaslužujem.
Utonula je u njegov zagrljaj iskren, topao, snažan. Više bi voljela da nema ove kiše, da prestane iznenada i odagna maestralne zvuke trube Majlsa Dejvisa. Tada je barem ne bi pohodile ove grešne misli i ne bi osjećala grižu savjesti. Što pored sebe zamišlja nekog drugog, koji je nekada bio dio njenog svijeta, i iz njega tako naglo nestao, pojavivši se još samo par puta da je podsjeti da je još uvijek živ. Umjesto da rizikuje, ona je izabrala mir i otišla na sasvim drugu stranu. Sada samo ponekad, uz kombinaciju muzike, kiše i trenutaka samoće, uspije da nitima mašte isplete svijet samo njoj vidljiv i makar malo pobjegne od stvarnosti uživajući u njemu.
– Ja tebe ne zaslužujem – reče iskreno, sa suzama u očima.
– Divno priznanje na godišnjicu – reče uputivši joj predivan osmijeh. – Izađimo van i plešimo na kiši, neka ljudi misle da smo ludi – smijao se i vukao je prema vratima terase.
Ona se smijala i pustila ga da je vodi. Odjednom je osjetila da joj je neko dotakao rame. Okrenula se i vidjela svog plesnog partnera iz mašte koji je polako iščezavao sa ispruženom desnom rukom. Valjda je očekivao da će mu se pridružiti.

Autorka: Valentina Šuković

Fotografija: tumblr.com