Oštro je pero što noć ga obuzme,
Papirus rovi dubokim tragom.
Nerijetko komad srca oduzme,
Plešući valcer sa samim vragom.

Karakterom plahim udove baca,
Poljem slova hirovito skače.
Pašnjake riječi netremice gaca,
Sentencu oblikuje, dok tijelo mu plače.

Težinu snosi,teret trpi hrabro,
Stoički,k’o Atlas na leđima Zemlju.
Rušiće pred sobom svako stablo,
Da sagradi dom za našu krhku volju.

Pustiće crne suze da teku,
Noć što ih oboji, jedared davno.
Od misli tvoje stvoriće rijeku,
Brijeg što složi pod nebo ravno.

Shvaticeš nekad da ono je uzrok,
Što zora ti rujna i dalje sviće.
Svjetlo ćeš dočekati musav i razrok,
Saznaćeš tada da isto ste biće.

Ti,i pero oštro što uspravno stoji,
Tik uz tebe,na stolu, do svijeće.
Ono ti svod duše nepregledne boji,
Šareni ti srce k’o proljetno cvijeće.

Autor: Mladen Đurić

Fotografije: lombardos.blog.rs, pinterest.com