Pepeo, dim i prašina

Dana večeras luta gradom. Nagazna mina nepripadanja eksplodirala joj je pod nogama. Svakim korakom, novo pucanje u grudima, mislima. Mogla je fizički da oseti grmljavinu u glavi.

Vatromet sećanja.
Oluju svega što više nema.
Ostao je samo prah.

,,Ovo nije moj grad”, rekla je dok je pokušavala da prikrije suze. “Ne prepoznajem ga.” Zapravo,dok je šetala i pretvarala se u arheologa sopstvenog života, Dana nije uspela da pronađe sebe.
Negde se u svim ulicama kojima sada koračaju neki drugi ljudi, klupicama koje su razlupane i na kojima neki novi dečaci i devojčice započinju svoje priče,
kafićima koji ne postoje, parkovima koji su raskopani, iskrivljenim ljuljaškama, uvenulim baštama, izgubila i Dana. Dok šeta, čuje podsmeh prošlosti iza svakog ugla.
“Svugde sam ostala,” prošaptala je dok joj se usamljenost širila venama poput požara. Večeras je guše sopstvena sećanja. Stoji na brdu i traži.
Ljude sa kojima se više ne prepoznaje.
Mirise koji su nestali.
Osećaj koji je utihnuo.
Dodire koji se se pretvorili u jezu.
Pesme koje su postale eho.
Traži reči koje nije rekla na vreme, koje bi možda bile most za neke priče. Priče koje su sada gotove, a dao si sve. Svaki deo sebe.
I presekao si, jer nisi bio srećan.

Dim Monblan cigareta joj magli vidik. Nalazi se na litici koja je samo njena. Ovde nema prošlosti. Smeje se sarkastično: “Jebem ti, za četiri godine nisam uspela da nikog da nagovorim da prošetamo dovde”, zato je to brdo jedino mesto koje se nije pretvorilo u groblje sopstvene prošlosti. Za četiri godine, to je jedino mesto koje je ostalo samo njeno u ovom raspalom gradu.

Večeras ne pazi na to koliko će da zapali, da može, progutala bi i vatru samo da uništi osećaj samoće koji je proždire iznutra. Došla je do vrha litice, neko vreme samo ćuti. Tišinu ometa dah.

”Šta da radiš kada dođeš do litice?” pita Dana dok polako završava svoju drugu paklu.  Šta da radiš kada tražiš opet svoj ritam za disanje? Kada si istrošio sve pesme, sve reči? Kada misliš da su te istrošili svi ljudi i da bi najradije proveo život uz kamen?

Skočiš, jebeš mu mater.

Čak i ako pretrniš dok ambis gleda u tebe, a jeza ti polako mili niz kičmu i želudac želi da izleti od stresa. Baš tada treba da presečeš. Jer, doći će neki novi ljudi. Nove ruke. Utonućeš opet u zagrljaje gde usamljenost nema moć. Ti trenuci kada prekidaš sa starim sobom jesu trenuci kada rasteš. Pa šta i ako se razbiješ i ne dočekaš dobro?
Modrice prolaze.
Ti daješ šansu, opet.
Novim ljudima.
Novim pričama.
I uvek imaj hrabrosti da ponovo veruješ da postoji ljubav. Da postoje prijatelji i zagrljaji iz kojih ti je teško da odeš.
Imaj snagu da veruješ, da ćeš i posle modrica, imati snagu za još. I uvek za još.
Jer, to je stvar sa srećom. Đubre je, prati nekad samo one koji skoče.

Autorka: Nataša Elenkov

Fotografija: Nataša Elenkov

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.