Patetika prati hrabre

Ljudi su postali dosadni sa pričom o tome kako je ljubav patetična. Valjda zato što je premalo imaju. Ili je drugačije izražavaju. (Mada nigde nisam pročitala da nas različitosti toliko mogu koštati lepog ponašanja).

 

– Mnogo sam se zaljubila, rekla je klinka na sedištu ispred mene.

– Jao, sad ćeš ponovo da patetišeš! Molim te, ne prilazi fejsbuku neko vreme! – tetaralno ju je upozorila drugarica.

 

Niko nije odreagovao. Pa ni zaljubljena dok se odjavljivala sa svog fejsbuk profila. Pitala sam se: što smo toliko surovi prema onima koji osećaju jače? Nekada, bez fejsbuka, udaljavali bismo zaljubljenu drugaricu od mobilnog telefona. „Nemoj da ga zoveš“, ponavljale smo kao mantru. „Prestani da mu šalješ poruke, dosadićeš mu!“ pretile smo srednjoškolskim zubima.

Nekad bi taj drugarski konzilijum uspevao, nekad ne. Rizikovale smo. Slale poruke. Čekale na pozive. Cimnule taj isti broj malo posle ponoći. Čekale do jutra da vrati cim. Manje hrabre su zvale sa skrivenog broja, ubeđene da on IPAK zna ko ga to zove. Ili da bar naslućuje, jer svi iz aviona vide koliko je zaljubljena.

Umesto fejsbuk statusa manijakalno smo šarale udžbenike, školske sveske i zidove. Upisivale smo se u leksikone i spomenare. Čekale smo da nas primeti.

12066054_898021616955108_1476855732312949193_n

Jednom sam napisala dramski tekst za školsku priredbu da bi jedan dečko iz drugog odeljenja shvatio ono što nisam mogla da mu kažem na hodniku ili preko poruka. I posle toga smo se samo gledali. Ja sam istrošila svoju hrabrost, a kod njega je, izgleda, nije ni bilo.

Jednom sam napisala celu zbirku pesama. Žmu je imao 18 godina tada i razumeo je svaki drugi stih. Ali to nije važno. Važno je da sam se osmelila da mu pokažem. I da se on osmelio da me tumači. U svakom smislu.

Onda smo se voleli i na daljinu i na blizinu. Ljubav je bila naša dioptrija. Ako uopšte tako nešto može da se kaže. Bili smo klinci i sve smo gledali kroz oči onog drugog. I hrabrosti i razlike. I smelosti i nemire. I ono što jesmo i ono što želimo da postanemo.

U toj zapletenoj ljubavnoj vezi uglavnom sam ja imala patetične izlive. Iz Žmua je, nekako, uvek zračila čista ljubav. Ljubav neoštećena rimovanim SMS porukama, teatralnim fejsbuk statusima i fotografijama. Ljubav u originalu, onakva kakva mi treba.

Tad sam shvatila – patetika prati hrabre. Jer moraš zaista biti hrabar da se zaljubiš i to kažeš. I moraš zaista biti slep za okolni svet, ako hoćeš da ga preživiš. S ljubavlju ili bez nje.

(Ali s ljubavlju je lepše. Kako god je izrazili.)

 

Autorka: Srbijanka Stanković

Izvor fotografija: Marko Pekić

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.