Pas koji je umro na mačjem groblju

Ulice su nas zavolele onog trenutka kad smo prećutali miris sopstvene kože. Progutali ga i svarili kao žvaku što je igrom slučaja skliznula niz grlo. On se budi noću. Posteljina asocira na pokisli trotoar iz čijih pršljenova izviru podvodni vulkani. Otvorio je oči u prošlom vremenu. Voli prošlost. Ona nedvosmisleno podrazumeva intimu. Tišinu ponoći na seoskom pašnjaku. Upliv talasa na zaboravljenu morsku obalu. Utrobu najčešće zamišlja kao vlažno zemljište čiji skelet oblikuje stopalo prolaznika. Tad nema nikakva očekivanja. Ostavlja ih u sferi gde čovek nikad ne korača bosonog po blatu. To je ono što u glavi odzvanja poput iznenadne škripe točkova u luna-parku. U glavi koja se popne na vrh drveta samo da dotakne vetar, lobanja nikad ne puca ni pred jednom frekvencijom. Ako šakama stegne grane hrasta, more u kičmi će se ušećeriti i Mesec neće imati šta da obasjava. Sećao se jutra kada je prvi put morao da ustane rano. Ogoljene kore stabla u čijim su se bubrezima učaurili oblaci. Sećanja ga smanjuju na veličinu akvarijumske ribice koja je uginula u plastičnoj kesi. Njegove su oči braon boje, ali na dnevnom svetlu potpuno pocrne. Oseća pritisak u donjem delu stomaka. Ruka žene stiska bešiku stvarajući privid tečnosti. Istog onog jutra otkad se nije rasanio, hromozomi su se rastvorili i zasmrdeli na osveštanu crkvu. Nosi težinu pod jezikom. Konture ikona i deformisanost kandila. Dok nije video odraz lustera u šoljici kafe. I znao je da to mora biti ono što doživljava kao budućnost. Odlučio je da odstrani vonj. Vonj materice očima je dao tamno-paradoksalni pigment. On živi na ulici. I ćuti. Kao kad se sa tri godine upiškio na izletu.

Autor: Marko Jović

Fotografija: viewbug.com

marko-jovic-blacksheep.rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.