Paraliza svjetova

Otkako je saznala Tengovu adresu elektroničke pošte Aomamin svijet pretvorio se u stvarnost. Gomila dosadašnjih ritualnih radnji kao da je iščezla pod naporima gigantske gumice, koja je odlučila izbrisati sve ono što je dosada radila kako bi se zaštitila od razmišljanja.

Nakon šestog dana borbe s moždanim rundama, plesa po tipkovnici pa manijakalnog stiskanja tipke delete odlučila se sabrati. Postavi Aomame tako sebi jedno jednostavno pitanje: „Želiš li mu pisati?“

Odgovor se nametne sam od sebe, pa vođena razarajućom misli ubit će me ova vremenska petlja godine 1Q84, otvori svoj digitalni sandučić, srkne gutljaj matcha lattea i odapne strijelu hrabrosti. Ako neće žena, tko će?

Tengo,

znam da me znaš pa ću nastaviti bez dugačkih uvoda i složenih objašnjenja, bez predstavljanja i uobičajenih uvertira modernog svijeta koji unatoč svoj jasnoći ništa ne razumije.

Ja sam, Aomame, djevojčica čiji stisak pamti tvoj dlan.

Prije nego što sam ti odlučila pisati strahovi su me dotukli, često razmišljam o tome kako me se više ne sjećaš i kako su sve ove opsesivne misli o našem ujedinjenju čista glupost. Razum me uči da prestanem s tim, ali duša se ne da, ne mogu je utišati. Razara me arijama ohrabrenja i vjetrovima vjerovanja kako na svijetu doista postoje oni kojima je suđeno i kako moram nastaviti vjerovati ili ću u protivnom umrijeti živa.

Tengo,

misija koju moram ispuniti nije nimalo lagana. Ono što moram učiniti razornije je od smrti, ali nemam dovoljno snage, klonem iz dana u dan, nedostaje mi otrov poticanja. U ratnim vremenima vjera nije dovoljna i za borbu je potrebna podrška koju ne dobivam od nikog jer mi nitko osim mene (i tebe?) ne vjeruje.

Osjećaš li i ti isto? Kao da si lud sve vrijeme, a od ludosti ne možeš odustati jer se u njoj krije spas. Moram izliječiti dva demona koja se kriju u meni jer s ubojstvima ne ide, otporni su na smrtonosna sredstva i samo ih ljubav može spasiti. Mali su to ljudi, ali velikog potencijala za razdor. Ubija me paraliza svjetova koja mi iz ne znam kojeg točno razloga zabranjuje da ih zavolim.

Voljeti demone? Možda se radi o čistoj proturječnosti.

Živimo u ovoj blesavoj četveroznamenkastoj godini s tri broja, vidimo na nebu dva mjeseca, sjedimo svatko na svom toboganu i čekamo da se dogodi. Koliko još Tengo? Koliko će trajati liječenje, kad ću se osloboditi?

Zapravo sve ono što sam ti htjela reći je da nikad ne prestaneš vjerovati u mene. Važne stvari iziskuju vrijeme, znam što mi je činiti i znam što sam ti obećala. Svjesna sam da se ako ne uspijem nikad nećemo vratiti u 1984, ostat ćemo zauvijek zarobljeni i nesretni. No to nije scenarij koji je Ruka ispisala, poslije ćemo brojiti razloge, želim vjerovati kako je sve onako kako treba biti.

Kad dođe vrijeme, reći ću ti kako sam došla do tvoje adrese, kad se sretnemo jednom bez pompoznih najava, s dva mjeseca na nebu u svijetu kojeg ne poznajemo, ali prepoznajemo.

Dotad, želim da znaš da znam i bila bih čudom osnažena kad bih saznala da i ti znaš da znaš.

Aomame, djevojčica sa šibicama.

 

Aomame zaustavi dah i napne sve mišiće u tijelu, zadrži se tako nekoliko sekunda, stisne oba očna kapka pa gotovo potpuno žmireći stisne send i poklopi računalo.

Pričekat ću par dana pa onda pogledati je li mi odgovorio. Strašno se bojim odgovora, odgađanje suočavanja ionako je moja specijalna vještina. Pomisli Aomame i umoči palac u šalicu da provjeri je li se matcha latte skroz ohladio.

16:48 Delivery to the following recipient failed permanently.

Autorka: Antonela Bokan

Fotografija: weheartit.com

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.