PANDUR I SMRT

Zamenik komandira saobraćajne policije jurio je kroz grad na svom novom biciklu. Karbonski ram, karbonska viljuška i točkovi u potpunosti su odavali utisak supermodernog bicikla za gradsku vožnju. Nasuprot ovom prefinjenom i elegantnom biciklu nalazio se zamenik komandira, ogromna mrcina teška preko 120 kilograma i visoka nešto malo ispod dva metra. Debeljko je odavao utisak snažnog, ali neutreniranog čoveka kome ovaj bicikl nije nimalo pristajao. I bilo ga je baš briga za to.

Jovanović nije voleo biciklizam. Voleo je svoj posao, voleo je uniformu, voleo je i popuste koje mu je ona donosila. Tako je za ovaj bicikl kod Radeta Šanera dobio očekivani popust, ali ne i fiskalni račun. Ovaj bicikl koštao ga je samo sto evra, a vredeo je mnogostruko više. Saznanje da u Italiji negde neko plače za ovim vozilom činilo ga je ravnodušnim, ali ideja da mu njegova uniforma može obezbediti ovakav popust činila je da se tog jutra oseća većim od svega. Nekad davno verovao je da se može povući jasna granica između kriminalaca i policije, a danas je znao da je granica samo u uniformi. Prvi beže, drugi jure, ali svi gledaju svoje dupe. I tako punog srca, grudi i želuca, jezdio je ka svom poslu zaboravljajući da se ne nalazi u svom službenom džipu.
Negde na raskrsnici primetio je, suviše kasno, da je crveno svetlo bilo namenjeno njemu, a ne vozaču novog be-em-ve džipa. Tada se njegova vožnja pretvorila u let.
-Šta je ovo, bre, majku mu?-urlao je spremajući se da polomi kosti drugom vozaču čim se pridigao sa asfalta. Osećao je adrenalin, ali izgleda da nije povređen.
-Izgleda saobraćajna nesreća.- neobično miran glas progovorio je pored njega.
Jovanović pogleda svoj bicikl. Od prelepog i preskupog, njegovog novog ljubimca ostala je samo iskrivljena gomila plastike. Bes preplavi njegovo telo i on pođe da se obračuna sa drugim vozačem, ali onda shvati da su, uprkos ranom jutru, ulice oko njega prazne. Nije bilo ni prolaznika ni automobila. Samo on, posmrtni ostaci bicikla i ovaj mršavi i neugledni stranac koji je mirno posmatrao sve ovo.
-‘si mi ti unuštio bicikl?-
-Uveravam te da oni nisu u mojoj nadležnosti…-
Jovanović nikad nije voleo da razmišlja. Nije ni morao, sa svojom snagom bio je strah i trepet za okolinu čitavog života. Shvatao je da je čudno da nema nikog u okolini, ali to je značilo da je ovaj stranac ovde morao da bude vozač automobila koji mu je tako bahato, poštujući propise, uništio ovu jedinstvenu biciklu. On zgrabi stranca za revere i pokuša da ga zalepi leđima za ogradu, ali…Stranac se ni ne pomeri, ma koliko god Jovanović bio snažan. Posle dužeg vremena oseti strah.
-Pičko, platićeš mi za ovo, znaš li ti ko sam ja?-
-Siguran sam da je pitanje retoričko, ali da znam. Jovanović Milinko, rođen 1972, u maloj siromašnoj partijskorukovodećoj porodici. U osnovnoj školi kinjio i terao štrebere da mu rade domaći, u srednjoj zamalo ponavljao, ali je otac sa svojim prijateljima ubedio nastavnika da je četvorka ipak dovoljna kazna za mladog buntovnog naslednika familije. Kasnije policijska akademija, posle posao, napredovanje itd. Sakrivanje dokaza, iznuda, mito, jednom rečju uklopio se si se savršeno.-
-Ko, bre, korumpiran stoko jedna?-Jovanović istog trenutka uputi aperkat u pleksus ovog mršavog stranca, potom desnom rukom nabi otvoren dlan u jetru, stari trik koji je redovno koristio prilikom hapšenja. Uprkos ogromnoj snazi udarca stranac ni ne trepnu.
-Ne vredi, i drugi su probali, veruj mi nisi prvi. Baš malo pre jedna ludača je pokušala da mi sipa kiselinu u lice, a neka bakica me izudarala kišobranom. Ali na kraju se svi pomire sa sudbinom.-
-Kakva sudbina? Da nisi ti uz unutrašnje kontrole?-
-Ja? Ma ne. Unutrašnja dolazi kasnije, mene smatraj privodnikom. Znaš ja sam tu da prebacim sa jedne strane na drugu.-
-Koji kurac, bre, pričaj , dok te nisam razbio…-
-Ne bi upalilo. Ali samo polako, sve ću objasniti. Dakle, vozio si se, ukradenom biciklom, i ne pravi se da nisi znao za to, pa jedini razlog što si je tako jeftino kupio jeste što se Rade plaši da će postati tvoj sledeći uspeh u borbi protiv organizovanog kriminala. Dok si se tako vozio, na tvom putu se našla raskrsnica, ali to nije bio problem, pravi problem bio je džip, koji se našao na istom mestu u isto vreme, a tada se primenjuju zakoni fizike. Ako pogledaš desetak metara pravo iza onog žbuna videćeš sebe, tačnije svoje telo.-

pandur-i-smrt-blacksheep.rs
Zamenik poblede ko krpa.
-Uvek je nekako nezgodno kad se sleti na glavu, u ovom slučaju telo je samo nastavilo po inerciji, a vrat to jednostavno nije magao da podnese. Ako je za utehu, nisi se mnogo mučio.-
-Čekaj , znači ti si…-
-Da.-
-Majku mu jebem, pa mlad sam.-
-Pa sad nije na meni da određujem ko je mlad, a ko star. Veruj mi nikad nisam povlačio crte po nekim spiskovima. Moje je da dođem kad vreme istekne i to je to.-
Milinko je ćutke gledao svoje mrtvo telo. Sad je tek mogao da vidi koliko se ugojio poslednjih godina lagodnog života. Uvek je zamerao svojoj ženi kad bi dodala neko kilo, ali ovo…Valjda sebe uvek poslednjeg vidiš. Onda je shvatio da je mrtav. I da ne zna šta dalje. Raj, uživanje…ili… Po prvi put u svom postojanju požele da je bio bolji čovek. Do tada je sebe uvek posmatrao kao centar, kao nekog kome svi ostali moraju da čine. A sada…Sada se nadao da će sve one krsne slave i sveće koje je upalio učiniti da nekako zasluži to rajsko naselje. Dobro nije baš postio, ali na Svetog Nikolu je redovno služio ribu…gostima.
-I šta sad?-
-Kako misliš šta sad?-
-Pa raj gde je…-
-Veruj mi ne znam.-
-Kako, bre, ne znaš, pa ti si Smrt. Valjda je to tvoj posao?-
-Malo je teže to shvatiti. Recimo da moj posao počinje i završava se ovde. Ja sam granica između zemaljskog i duhovnog sveta. Posle mene posao preuzima Strašni sud. Moje je, bukvalno, samo da te dočekam, objasnim šta će se desiti, a dalje oni preuzimaju. Ja čak i ne znam kako izgledaju raj i pakao. Za mene je to granica koju ne prelazim. Da li su to oblaci i harfe, četrdeset devica ili neka velika gozba stvarno ne znam. Predajem te Sudu pa će on videti. Ne znam koliko me razumeš?
-Da, da, razumem. Ti si pandur. Uhapsio si i sad preuzima tužilaštvo.-
-Ne baš, ja nikad nisam podmetnuo dokaze, uzimao mito, nikad nisam zloupotrebio položaj…-
-Ti si onda robokap.-
Smrt se zamisli. Nekako je sebe uvek više zamišljao kao suflera, nekog ko šapuće ljudima na sceni kada treba da odu, nego kao nekog u plavoj uniformi, ali izgleda da svako vidi smrt onako kako želi.
-I dobro sad ja sam mrtav, moja žena živa… majku joj jebem, ima da se obraduje kad čuje, još kad nasledi penziju…-
-Imaš veće brige sad.-
-Kako? Pa mrtav sam , oni valjda nemaju brige.-
-Ha, to ti misliš. Jeste mrtav si, ali sad ide vreme odluke. Objasniću ti proceduru, čisto da znaš šta te čeka, ali krajnji rezultat je isključivo na Sudu. I tu ti ne mogu pomoći.-
-Slušam.-
-Dakle pitaće te za tvoja dobra dela. Imaš li neka?-
-Kako da ne. Pomogao sam Srećkovom malom da upiše policijsku akademiju.-
-Hmm, te godine su primali samo sto kandidata, kad su ubacio malog izbacio si poslednjeg sa liste. Njegov otac je električar poginuo davno, majka ih othranila sama radeći sezonske poslove, ovo mu je bila jedina prilika da se školuje. Ja ne bih spominjao taj događaj.-
-Miletu sam vratio dozvolu kad su mu je oduzeli zbog vožnje u pijanom stanju. On radi kao šofer u opštini i bez dozvole bi ostao bez posla.-
-Ah, da Mile, imam zakazano sa njim sledećeg meseca. Grupno putovanje, zaleteće se u neku decu koja su čekala autobus do škole.-
-Branio sam Strahinju od onih nasilnika kad su ge čekali ispred kuće. Da nije mene bilo te večeri bi završio u urgentnom.-
-Strahinja je nasrnuo na sestru jednog od nasilnika, nalupao joj šamare kad ga je odbila. Mesec dana nije smela da napusti kuću koliko ju je oplavio. Teraj dalje…
-Borio sam se na strani zakona, mojom kontrolom sprečene su mnoge nesreće.-
-Drao si svaki krš koji bi prošao pored tebe, a one koji su divljali kolima po gradu nisi smeo ni da pogledaš. Ta tvoja borba je strogo selektivna.-
Miladin se ućuta. Po prvi put u njegovom zagrobnom životu on pusti suzu.
-Hmmm…’ajde , ‘ajde , možda oni znaju nešto što ne znaš, ali ovako gledano izgleda kao da…-
-…svaki put kad učinim nešto dobro, nekog unesrećim.-
-Nisi imao etiku kao predmet, da jesi, verovatno bi i tu prepisivao. Nego da te ne zadržavam više. Vidiš i sam da te ono svetlo zove. Ja nisam siguran šta ćeš i kako ćeš. Rekoh ti ja sam granica između ova dva sveta i ne prelazim samog sebe.
Snažan zrak svetla opkoli Jovanovića i ubrzo krupan čovek iščeznu u vazduh. Smrt kao i uvek osta sama. Etika…tako čudna reč…Imala je dovoljno vremena do sledećeg posla i nije žurila. Smrt nikad ne žuri. Da li je Miladin zaista verovao da čini dobro ili je i tada bio sebičan ili tek sada shvata da mu je to bilo potrebno? Možda će Strašni Sud zanati ili već zna ili…
Smrt još jednom odbi da pređe tu tanku liniju.

Priča „Pandur i smrt“ – jedna je od pet pobedničkih priča na konkursu „Sloboda“

Autor: Mladen Šljivović

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.