Palimpsest

Osmeh je počivao u uglovima obraza, netremice ispraćajući reči sa usana oblikovanih godinama, prolaznicama. Kapi mirisne pripovetke ogrtale su vazduh, povlačeći za sobom nedorečenost, oporu u svojoj lepoti.

Naklonjen njenim umivenim dlanovima, čitao bih vreme, pesme i priče, petparačke i veličanstvene, palimpsestno skrivene u prstima, dugačkim. Poput samotnih oaza, dlanovi reči darivaše, bezmalo potocima hladne oštrine istinu iz mulja probudivši, golemu, nagu.

Drhtava, obeščašćena, nadirući ispod slojeva propovedanih prošlosti, neznana epopeja zaživela je našim telesima. Umela je da nasluti umetnost, sadržanu u srpovima mojih zenica, prinoseći ih nebesima, plodonosnim. Telom svojim služila je gospodarima kanvasa, poput prazne hartije, čežnjive u nameri da u devojačkim skutovima reč zaigra, iznedrena, podarena.

Bila je umetnost.

Palimpsest

Prevlačio bih vršak pera, duž linija njene kože, ispisujući putovanja, odiseje u nepoznato, zaboravljeno vreme. Povremeno, usne bi iskrivila u grimasu, kako je mastiljava reka ponirala ka unutrašnjosti prozračne kože, kolajući plavim venama.

Izdanci opojne svetlosti nečujno su se pomaljali prozorskim oknima, kako je jutro krišom oduzelo parče dubokog plavetnila. Sećam se njenog mirisa, mirisa zrele lavande ogrnute tminom razigrane simfonije, raspletene u bujnost priče.

Vetar je prostorijom raznosio delove njene datosti, izlistavajući hartiju kroz neumorne pramenove severca. Bio je to nagoveštaj, još jedna priča, umetnost njenog bića.

 

Autor: Marko Galić

Fotografije: wordpress.com, davidmaroto.info

Nema komentara

Ostavi komentar