23 feb Ovo nisu najtužniji redovi

Ponekad mi se čini
da sam Pablo Neruda
I da „noćas mogu napisati najtužnije redove“
I da sam te voljela
A i ti mene „s vremena na vrijeme“.
I čini mi se da mi je kao i njemu
Zabranjeno da ne živim
I da nisam „onaj“ na koga misli kad kaže
„Lagano umire onaj“ koji…
A onda se nasmijem
I pojave mi se smijalice
Ludo se nasmijem
Kao da si mi ispričao
Još jednu svoju idiotariju.
A nisi.
I ne smijem se jer je nesto smiješno
Niti zbog svoje ludosti
Ono kao na brašno
Već se smijem od tuge
Što mi se čini ono što se
Milionima samoprozvanih pisaca čini
I ono što se
Milionima tvojih ljubavnica čini
I ono što se
Milionima onih koji lagano umiru čini.
Ako nisam Pablo
Mogu li barem ono drvo trešnje biti?
Ako ne mogu napisati najtužnije redove
Mogu li barem ovu pjesmu?
Ako te nisam voljela, a ni ti mene
Mogu li ti je barem posvetiti?
Ako mi nije zabranjeno da ne živim
Mogu li barem još par uzdaha da prodišem?
A ako lagano umirem
Mogu li barem
Dok odumirem
Samo još par stihova da napišem?

Autorka: Lenka Lalović

Fotografija: weheartit.com