14 nov Osećaj rizika.Rizikuj osećaj. Osećajući rizik.
Da. Treba da pišem. Da se praznim u belilu. Prazan prostor od kog boli glava. Previše svetlosti. To malo, zajedljivo zlo me uvek ostavi na cedilu. I pobegne. Negde gde zadovoljava svoju nesputanu dušu. Kako bih mu, slatko, spalila sve puteve krvotoka. Ne bi to bilo od besa. Već iz čistog hira.
Nisam ja nikakva „zaludna umetnica“. Za to ti treba vremena. Da sedneš. Da mrziš. Voliš. Ja to ne znam. Ni jedno. Nestalo je. Nekako vremenom. Kao kada gušteru odsečeš rep, i očekuješ da će izrasti ponovo. Možda baš sada. Ali ne. Rep ne izrasta. Mrtve ćelije zahvataju sve. I nađeš guštera kako šeta po zidu bez svog repa. I nista mu ne fali. Malo je čudniji no ostali, ali mrda. Živ je. Ima ih još. Samo ne šetaju svi po istom zidu.
Cela planina vibrira od treperenja svetlosti. Dva tona. Crno i sjajno žuto. Belo ne brojim kao boju. To je zvuk. Utopije. Sreće. Nevinosti. Nade. Kad dodjete do ovog dela , Vi zastanete , pa se upitate : “ O čemu ona to?“. O svetlosti!! Onoj koju ne vide drugi. Poznajem je samo ja. I ne želim da upoznam druge. Ni da me upoznaju. Jednom se pravi takva greška.
Autorka: Marija Raković
Fotografije:weheartit.com
Marija
Objavljeno 03:03h, 16 novembrakomentar treba da ostane čista belina, jer je svaki komentar suvišan
izuzetno
nadimakbeznadimka
Objavljeno 03:11h, 25 decembra🙂 🙂 🙂