One stvari

Postoji legenda koja kaže da i srećno zaljubljeni umeju da napišu neku priču o srećnoj ljubavi. No, nameće se pitanje ima li uopšte srećnih ljubavi, jer knjige nas uče da, ako je srećna, možda i nije ljubav.

To nije bila ljubav na prvi pogled. Mislim, ko još misli da će svoju ljubav upoznati na festivalu piva ili u kafani. Trebalo je da se sudarimo na ulici i da mi pomogne da pokupim knjige i kese, da nam se sretnu pogledi, dok u pozadini svira neki Klepton ili Vitni Hjuston. Da mi se šmekerski nasmeje i kaže nešto glupo kao: „Nikada nisam video lepše oči.“ i slično. To o očima nisam izmislila, i dan danas to izgovara. Kaže da se zaljubio u moje oči. Ja kažem da je to glupo i da je kliše, ali negde u dubini duše mu verujem i tada mi oči nekako čudno svetle ko da sam neka tinejdžerka koja se prvi put zaljubila. A s njim nekako sve jeste kao da je prvi put. Način na koji me gleda, nešto između strogog i toplog, čini da se osećam kao princeza, iako sam u životu uvek bila veštica i podrugljivo komentarisala sve one koje su težile da budu princeze. Nekako ti valjda vremenom dosadi da jurcaš na metli i poželiš da ti neko obuje staklenu cipelicu i kaže: „To je to – ti si ta.“ Ne, nije rekao. On jako malo govori. I tu između njegovog ćutanja i mog neprestanog blebetanja vreme se zaustavlja. Mogla bih satima da slušam njegovo ćutanje i da ga prekidam svojim dečijim pitanjima kojima ispoljavam svu svoju nesigurnost. On zna da se iza gomile mojih pitanja krije strah. Čudno je to, toliko tražimo ljubav i lamentiramo nad nesrećnom sudbinom nas večitih romantika upirući prstom u one bezdušne i hladne, a na kraju se ispostavi da kada se sa onima koji su, naizgled, takvi sudarimo, ispadnemo duplo veće kukavice od njih. U trenucima kada osetim bliskost i dramatično počnem da paničim, i po difoltu da glumim uzdržanu vanserijsku ribu koja nema emocija ni vremena za takve kao što je on i kada ga nadrndano pitam šta on misli ko je i šta umišlja, on najlepše grli i sa osmehom na licu prokomentariše da sam dete i da nemam pojma o ljubavi.

one.stvari.blacksheep.rs

Kada ode, dugo razmišljam o tome da je život „sve nešto ispočetka“ i da možda mi zaista ne znamo ništa o ljubavi. I sve te veze koje ostaju iza nas i koje nazivamo ljubavima možda su samo uvod u ono što tek dolazi. Vidim da pravim iste greške kao i pre i da ponavljam sve ono što smo utvrdili da ne valja i da nije bilo dobro u prethodnim vezama. I shvatam da sam to ja. I ne znam do kada ću mu takva biti dovoljna i zanimljiva i ne znam da li je ovo ta prava ljubav, ali se time i ne opterećujem puno. Znam samo da se izgubim u tom njegovom čudnom pogledu i da sam svesna da je možda do mene, jer sam navikla da se izgubim u lepim stvarima. I znam da sam pobedila sebe, jer uprkos strahu od lepih stvari, od konačnosti, od povređenosti, od neuspeha, opet dajem celo celcato srce bez rezerve. Opet zatvaram oči i ispruženih dlanova grabim deo magije bez koje ovaj život definitivno ne bi imao smisla.

I da znate, on je jedan od onih starijih koji govore da ne veruju u ljubav i da ga je život naučio da ona ne postoji. Jedano od onih koji ume da rastuži nas bedne romantike govoreći da je sve prolazno i da svi kad – tad odlaze. I nije bilo nimalo jednostavno, jer smo morali da se sudaramo više puta, bez obzira na lepotu mojih očiju, ne bismo li utvrdili da li zaista treba da pokušamo. I nije bilo odmah romantično, jer sam slala one esejske poruke i jer mi je bar tri puta rekao da možda ipak nije za ozbiljnu vezu. I nije bilo smešno, jer sam najmanje pet puta obrisala njegov broj i zaklela se da mu ni u ludilu neću odgovoriti na poruku. Ali postoji to nešto jače od tebe, ta neka hemija koja te obuzme i zaludi i ti joj se prepustiš. Neki kažu da je to glupo, nedostojanstveno. Ali u ovim stvarima dostojanstvo, principi i ostale teške reči slabo vrede. I sve one i svi oni koji tvrde da su u savršenoj vezi i da je sve bilo lepo i lako od početka, debelo lažu. Niti je lako, niti iko može da ti potpiše da će trajati večno, niti je uvek jednostavno. No ipak, rizikovaću da me proglase patetičarkom, kada uveče legnem pored njega, i opomenem ga da se okrene na stranu, jer hrče, kada se nasmeje i prokomentariše kako sam naporna čak i kad spavam, shvatim da su mi njegove mane još draže od njegovih brojnih vrlina. I na vrh jezika mi dođe da mu kažem ono na v, pa se ugrizem za jezik. Jer on to već zna… a znam i ja. Neke reče valja prećutati, pogotovu kad pored sebe imate nekog ko odlično čita vaše srce.

Autorka: Milica Živković

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.