28 maj Ona koja te voljela

Evo vidiš… to je moja droga, to je moj lijek ;

riječ.

Zbog nje me vole, zbog nje me mrze,

a meni opet i opet – naprosto svejedno je.

U ludilu letova bez sigurnog spusta,

ona me spušta i ja joj uvijek vjerujem.

U samoči punoj tuga kad suze bi rado navrle,

ona me diže i jača, obraze obriše,

vješto brzu psovku izabere

i šutne mi nove izazove pod prste.

Evo vidiš… sad pišem zbog tebe, a opet i ne pišem.

Rekao si da se igram,

a nisi ni pitao koja su pravila.

Ja bih ti rekla… da ih ja nikada niti ne pročitam,

a kamoli poštivam.

Riječ je moja jedina svetinja.

Ona je ta koja me stvara, da bih ostala o njoj ovisna.

Ona je ta koja me vrača, da joj nikad ne bih utekla.

Ona je ta koja istančava moj kaos do čistih savršenstava.

U početku si volio moja pisanja…

I u tom si bio poseban,

jer drugima su bila posve nebitna.

U kojem trenu su ti postala gadljiva?

Onda kad si shvatio da je riječ

od mene same nerazdjeljiva,

ili onda kad si razdjelio moja shvačanja –

da ne postoji ‘riječ i ja’,

već da smo cjelina nedodirljiva za ikoga.

Ljubio si moje savršenstvo,

i mrzio moje kaose ;

istom jačinom nenadmašive ljubavi.

Evo vidiš… moja riječ će ti ipak obečati

da te nitko neće nadmašiti…

ali ja nikad neću stati pisati.

Oprosti. Nije bila laž.

Moj pokušaj da utopim riječi za zauvijek

bio je tebe dostojan.

Ipak, ja ostajem sama, zar ne?

Ja i moja droga. Ja i moj lijek.

Nepresušna tipkanja;

bilo iz euforije ili samovanja –

jedino je u ćemu nikad ne zabrljam.

To je moja svetinja.

Riječ.

Zbog nje me mrze, zbog nje me polovično vole.

Mene ne jebe.

Eto i psovke za kraj.

Lijek ili oproštaj,

jednako otpisiv u kolotečini mojih tokova.

Evo vidiš…

Ja moram nastaviti teći i bez tvojih dodira.

Jer me riječ nikada ne bi pustila,

i jer bez nje ja ne bih bila ona koja te voljela.

Autorka: Antonia Kralj

Fotografija: favim.com