Ona

Ona bi plakala. Ona bi tako mnogo plakala, ali ne može. Suze joj nikada nisu bile drugarice. Duša joj je teška, teška da ponekad ne može da diše. Vid joj je zamagljen, ali iz tih tamnih očiju ne potiče ništa, nikad ni nije. Hoda kroz maglu i nazire im obrise. Prilazi bliže toliko da ih vidi. Sede na zidu tvrđave i posmatraju grad – mirni, srećni. Gleda ih, ali ne može da priđe bliže taj put joj je nepremostiv. Tako su blizu, a tako daleko, ne zna kako da im se približi, kako da ih pusti unutra. Samo ih posmatra i sluša, ali na odstojanju, ne može bliže. Boji se. Boji se da će se sve raspasti, i ona to više neće moći da popravi. Komadići će se rasuti posvuda. Bolje da ostane celina, na razdaljini. Ovako ih bar vidi i čuje i u srcu oseća njihovo prisustvo. I to je vodi dalje, na da joj da posustane. Pokreće je da ide još malo dalje. Ti njihovi obrisi, to malo što vidi je čini srećnom, zapravo je ispunjava radošću.

„A zašto se Ona boji?“

„Zato što će možda previše boleti, ako kaže naglas.“

„Zar upravo to nije prilika za zaceljenje? Zar nije prvi korak ka ozdravljenju da dopusti bolu da je obuzme? Kako će nastaviti dalje i prevazići stvari, ako im nije dozvolila ni da se dogode?“

„Mislim da je kontrola održava.“

„Ne, to je ubija!“

„Zašto?“

„Zato što je, očigledno, čini nesrećnom to što ne može da se približi. Drži pod kontrolom i zaključane, misli i emocije – ne da im da dišu, sem kroz maglu.“

„Možda je to dovoljno?“

„Možda, ali zar ne misliš da bi čitav svet bio u magli kada bi svi živeli u tišini, hladni, bez osmeha, bez emocija?“

„Pa Ona ima emocije!“

„Ima, ali koja je svrha kada je između njih i spoljnog sveta sagradila zid? Živi samo od obrisa.“

„Ne znam, moraš nju da pitaš…“

„Da… A ko je zapravo Ona?“

Autorka: Natalija Ostojić

Fotografija: favim.com

ona.blacksheep.rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.